Sve ono o čemu smo dosad podučavali djecu, sada je teško provedivo, primjerice: „Posudi prijatelju olovku ako je zaboravio svoju.“, „Sjedni uz prijatelja u klupu i popričaj s njim.“, „Odite zajedno prošetati krug oko škole.“, „Idi do prijateljice doma i napravite plakat.“ Teško mi se priviknuti na novo normalno jer sam trideset godina radila tako da usmjeravam svoje učenike prema zajedništvu.
Sada više ni sat Tjelesne i zdravstvene kulture nije kao što je bio prije… Na satu Tjelesne i zdravstvene kulture na uvodnom dijelu sata hodamo i trčimo. U dvorani smo bili prvi sat ujutro, nakon što je dvorana temeljito očišćena, pospremljena i dezinficirana.
Najprije smo trčali pa hodali pa ponovno trčali u čarapicama. A onda smo skinuli čarapice i bosi trčali pa hodali i ponovno trčali.
Učenici su bili prezadovoljni: „Učiteljice ovo nam je najbolji sat. Možemo li uvijek bosi vježbati?“
Kada čujem takvu rečenicu svojih učenika, odmah sam motivirana za dalje.
Nakon uvodnog dijela sata i vježbi oblikovanja radili smo razne štafetne igre. Malo su me naljutili jer nisu poštovali dogovoreno pravilo o tome kada u natjecanje smije krenuti sljedeći igrač. Poslije sata popričali smo o tome zašto treba poštovati pravila te smo se dogovorili da moraju poštovati pravila igre.
Sljedeći sat bio je Vjeronauk.
Učenici koji ne idu na vjeronauk, iznenadili su me s objašnjenjem i molbom da se ne ljutim jer će drugi put poštovati pravila igre. Napravili su mi dva psa od papira i složili mi i hranu za njih. Baš su me raznježili.
Na satu Hrvatskog jezika bilo mi je lakše.
Obrađivali smo igrokaz Lav i papiga. Poslužio nam je kao vježba čitanja jer su u drugome razredu takve vježbe veoma potrebne. Nakon što smo zajedno pročitali igrokaz, posložila sam klupu na klupu koje će nam poslužiti kao paravan. Zato ne smijemo trčati i skakati nego paziti jedni na druge da ne padnemo ili se ne ozlijedimo na klupu, drugim riječima moramo poštovati pravila ponašanja koja smo dogovorili. Svaki je učenik dobio lutku u ruke i improvizirao tekst iz igrokaza. Naučili smo da se takve lutke zovu Ginjol lutke i kako ih pravilno držati u ruci. Uživali su učenici, ali i ja.
Na kraju sata pitali su: „Hoćemo li i sutra pričati s lutkama na ruci?“
Mara i Samah improvizirale su dijalog papige i lava na svoj način. Ne po priči iz čitanke, nego kao spontane reakcije dvije osobe. „Kako si? Dobro sam. A ti? I ja sam dobro.“ Predivno!
Neki su učenici igrokaz Lav i papiga improvizirali po tekstu iz igrokaza, a neki su ga dodatno proširili. Volim te jezične igre.
U mom razredu je jedan daroviti učenik, dva potencijalno darovita učenika te nekoliko njih jako bistrih. Teško mi je definirati darovitog učenika. Koja je razlika između izrazito bistrog i darovitog djeteta?
Današnja su djeca drukčija. Znaju sve o svemiru, o dinosaurima, znaju programirati, znaju kako prijeći nivo u igrici i prvi i drugi i treći…
No, ne znaju pravilno držati olovku, isprati kist, zatvoriti flomaster, rezati škarama, zavezati vezice, preokrenuti majicu na pravu stranu nakon tjelesne i zdravstvene kulture…
Pitam se jesmo li mi u tome pogriješili? Ili su to neke „druge generacije“. Moramo ih naučiti da ovladaju svime što im ide teško, ali i podržati ih u onome u čemu su dobri i što ih zanima.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■