Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 27. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Neobična je ova školska godina
objavljeno: 26. studenoga 2020.

Sve ono o čemu smo dosad podučavali djecu, sada je teško provedivo, primjerice: „Posudi prijatelju olovku ako je zaboravio svoju.“, „Sjedni uz prijatelja u klupu i popričaj s njim.“, „Odite zajedno prošetati krug oko škole.“, „Idi do prijateljice doma i napravite plakat.“ Teško mi se priviknuti na novo normalno jer sam trideset godina radila tako da usmjeravam svoje učenike prema zajedništvu.

Sada više ni sat Tjelesne i zdravstvene kulture nije kao što je bio prije… Na satu Tjelesne i zdravstvene kulture na uvodnom dijelu sata hodamo i trčimo. U dvorani smo bili prvi sat ujutro, nakon što je dvorana temeljito očišćena, pospremljena i dezinficirana.

Najprije smo trčali pa hodali pa ponovno trčali u čarapicama. A onda smo skinuli čarapice i bosi trčali pa hodali i ponovno trčali.

Učenici su bili prezadovoljni: „Učiteljice ovo nam je najbolji sat. Možemo li uvijek bosi vježbati?“

Kada čujem takvu rečenicu svojih učenika, odmah sam motivirana za dalje.

Nakon uvodnog dijela sata i vježbi oblikovanja radili smo razne štafetne igre. Malo su me naljutili jer nisu poštovali dogovoreno pravilo o tome kada u natjecanje smije krenuti sljedeći igrač. Poslije sata popričali smo o tome zašto treba poštovati pravila te smo se dogovorili da moraju poštovati pravila igre.

Sljedeći sat bio je Vjeronauk.

Učenici koji ne idu na vjeronauk, iznenadili su me s objašnjenjem i molbom da se ne ljutim jer će drugi put poštovati pravila igre. Napravili su mi dva psa od papira i složili mi i hranu za njih. Baš su me raznježili.

Na satu Hrvatskog jezika bilo mi je lakše.

Obrađivali smo igrokaz Lav i papiga. Poslužio nam je kao vježba čitanja jer su u drugome razredu takve vježbe veoma potrebne. Nakon što smo zajedno pročitali igrokaz, posložila sam klupu na klupu koje će nam poslužiti kao paravan. Zato ne smijemo trčati i skakati nego paziti jedni na druge da ne padnemo ili se ne ozlijedimo na klupu, drugim riječima moramo poštovati pravila ponašanja koja smo dogovorili. Svaki je učenik dobio lutku u ruke i improvizirao tekst iz igrokaza. Naučili smo da se takve lutke zovu Ginjol lutke i kako ih pravilno držati u ruci. Uživali su učenici, ali i ja.

Na kraju sata pitali su: „Hoćemo li i sutra pričati s lutkama na ruci?“

Mara i Samah improvizirale su dijalog papige i lava na svoj način. Ne po priči iz čitanke, nego kao spontane reakcije dvije osobe. „Kako si? Dobro sam. A ti? I ja sam dobro.“ Predivno!

Neki su učenici igrokaz Lav i papiga improvizirali po tekstu iz igrokaza, a neki su ga dodatno proširili. Volim te jezične igre.

U mom razredu je jedan daroviti učenik, dva potencijalno darovita učenika te nekoliko njih jako bistrih. Teško mi je definirati darovitog učenika. Koja je razlika između izrazito bistrog i darovitog djeteta?

Današnja su djeca drukčija. Znaju sve o svemiru, o dinosaurima, znaju programirati, znaju kako prijeći nivo u igrici i prvi i drugi i treći…

No, ne znaju pravilno držati olovku, isprati kist, zatvoriti flomaster, rezati škarama, zavezati vezice, preokrenuti majicu na pravu stranu nakon tjelesne i zdravstvene kulture…

Pitam se jesmo li mi u tome pogriješili? Ili su to neke „druge generacije“. Moramo ih naučiti da ovladaju svime što im ide teško, ali i podržati ih u onome u čemu su dobri i što ih zanima.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■