IZ IZVRSNE UČIONICE ■ 104. ■
Nikad ljepši rastanak
objavljeno: 24. lipnja 2022.

Nikada se lakše i bezbolnije nisam oprostila od jedne generacije učenika kao od četvrtaša ove školske godine. Roditelji su za učenike i mene organizirali završno druženje uz iće i piće na sportskim terenima u blizini škole. Bilo je sjajno. Ni kiša koja je prijetila, a na kraju i ispunila obećanje, nije nam pokvarila veselje i radost druženja.

Završili smo pod šatorskim krilom koje je Janov tata na brzinu izvukao iz automobila i na kraju otrčali kućama mokri i sretni. Nije bilo suza, padala je samo kiša. Daleko od toga da sreća zbog rastanka počiva na činjenici da sam se jedva čekala riješiti i učenika i njihovih roditelja.

Ljepota je rastanka počivala na činjenici da je u ove četiri godine jedino vrijeme, mjesto i način rastanka bilo prirodno, regularno i normalno. Sve ostalo – od prvog do zadnjeg dana – bilo je izvan onoga što je uobičajeno za jednu generaciju učenika. I zato mi je drago da je baš rastanak protekao uz smijeh, zagrljaje, pokoju suzu i puno znojne, blatne i sretne djece koja su jurila za loptom ne mareći za kišu.

Prije par dana pitala sam djecu da mi napišu čega će se sjećati i što će pamtiti, što sam ih to ja naučila, a tražila sam ih i da mi daju pokoji savjet za moj budući rad.

Mnogi su napisali da sam ih naučila da kroz život treba ići s osmijehom i da u svemu treba tražiti dobro.

Ne sjećam se kada je i koja to lekcija bila, iz kojeg smo to predmeta učili, ali kako su mnogi, neovisno jedni o drugima, napisali baš to – čini se da je to bila lekcija koju sam živjela, a ne podučavala, pa im se tako jako usjekla u pamćenje.

Sada se stvarno ne sjećam tko je mene to naučio, ali netko jest i hvala mu na tome.

Od rastanka je na kraju četvrtog razreda za mene bolnije, mukotrpnije i teže bilo proći sve što smo prolazili i doći do tog rastanka suočavajući se svake školske godine s novim, nikad ranije viđenim okolnostima.

Tužno ih je bilo gledati iza zaslona ekrana, teško je bilo objavljivati tko je od sutra u izolaciji, tko s kim ne smije sjediti, tko komu ne smije pružiti ruku.

Mučno je i teško bilo organizirati i otkazivati terenske nastave, objašnjavati što se sve ne može i ne smije, ali da potres uvijek može biti i da je važno bez panike napustiti razred ako do njega dođe, uvjeravati ih da je i film na razrednom projektoru kao neko malo kino (kada kina nije bilo), trebalo je pronalaziti stvari koje nisu bile zabranjene pa smo tako shvatili da je pao snijeg i da nije zabranjeno izaći van i veseliti se prvim pahuljama. Ponekad smo se potajno zagrlili, u razredu smo pekli kokice kako bi dočarali atmosferu kina, jednom smo čak i čaj kuhali uz lektiru, ponekad smo umjesto na tjelesni, u mjesecima kada se zbog moguće zaraze nismo smjeli koristiti loptama, odšetali do učenika koji su u izolaciji i zvali ih da nam mašu s prozora i balkona.

Svega je bilo u četiri godine.

Neki su se roditelji rastali, neki sastali s novim partnerima, neki su dobili braću i sestre, a neki sahranili bake i djedove.

Dobila sam i nekoliko odličnih savjeta.

Jedan je bio: Nemojte poludjeti s prvašićima. Kada nekome dajete zapis – recite mu to na samo, a ne pred cijelim razredom da se sramoti.

Prihvaćam oba savjeta. U porukama, koje su mi predali uvezane u knjigu, napisali su da je najljepše mjesto na koje sam ih ikada odvela maturalac, najbolji sladoled jeli smo u Osijeku, pridjev koji najbolje opisuje mene, njihovu učiteljicu, je: cool.

Matea je napisala da će zauvijek zapamtiti moju rečenicu: „I četvorka je ocjena.“, a najljepše što sam ikada rekla Kalisti je: „Ti si naša Ivana Brlić-Mažuranić.“

Vjerujem da nove Ivane Brlić-Mažuranić polako putuju prema mom novom prvom razredu, a da ću, valjda, ostati dovoljno cool da se nosim sa svime što će doći. Neću poludjeti s prvašićima (možda malo).

Maks me pitao jesam li ja njih izabrala i kako to uopće bude da neka djeca dođu nekoj učiteljici. Nisam ih birala, kao ni okolnosti u kojima smo živjeli. Trudila sam se biti uz njih i biti im uzor od prvog do zadnjeg dana. Prije četiri godine, prvog dana prvog razreda, na vrata sam napisala:

„Dobro došli slikari, sportaši, pisci, pjevači, glumci, znanstvenici… Ovdje se: voli, griješi, sluša, poštuje, plače, smije. Ovdje ćete uspjeti!“

I uspjeli smo.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■