Dani kruha, dan jabuka… Jesmo li ih trebali obilježavati i ove školske godine koja je drukčija od prethodnih jer puno toga ne smijemo? Naša škola ima moderan i dobro opremljen kabinet domaćinstva u kojemu svaki razred jednom mjesečno ima izvannastavnu aktivnost. Dani kruha dobar su poticaj za odlazak u kabinet i pripremu pekarskih proizvoda.

Današnja djeca drukčije gledaju na kruh. Neki jedu samo kruh sa sjemenkama, drugi samo kruh bez sjemenki, jedni su za crni kruh, drugi ne jedu kruh s glutenom, neki vole kukuruzni, neki od heljde…

U mom razredu pravilo je da svatko ima pravo nešto ne voljeti, nešto jako voljeti, ali da se sve mora probati. Često smo razgovarali o tome koliko bi jelovnika trebala raditi naša teta kuharica da svatko dobije za doručak samo ono što voli. Zaključili smo da je to nemoguće jer ni doma mama ili tata ne kuhaju po željama nego različito.

I bez obzira na brojne razgovora o toj temi, jedna se djevojčica ispisala s mliječnog obroka jer ne voli ono što dobivamo u školi za doručak. Tužna sam zbog toga. Pokušala sam joj objasniti, ali bez uspjeha…

Ipak su roditelji ti koji odgajaju djecu.

Mi se ponekad s njima ne moramo slagati.  

Razgovarali smo kako se kruh radi. Primijetila sam da djeca imaju puno informacija o tome, no ipak im nedostaje sam početak priče o pšenici i ratarima. Znaju da pšenicu moramo posijati, no odgovor na pitanje koliko je vremena potrebno da pšenica naraste i što onda s njome radimo ne znaju. Srećom, o tome ima mnogo korisnih informacija na internetu, potražili smo ih, pregledali i naučili što nam je trebalo.

U dogovoru s ravnateljicom, pridržavajući se svih epidemioloških mjera, napravili smo raspored korištenja kabineta domaćinstva.

Zamijesila sam kruh.

Učenici su s veseljem očekivali kada će se tijesto dignuti kako bi mogli početi mijesiti kruh. U današnje vrijeme kada se sve događa u žurbi, ovo je rijetka prilika u kojoj moraju biti strpljivi i čekati. Nestrpljivi su, ali čekaju. Takve nam aktivnosti nedostaju.

Zatim je svaki učenik dobio komad tijesta i svoj prostor za rad. Mijesili su u tišini. Kada su napravili svoja peciva, stavili smo ih peći te su opet morali čekati da se pecivo ispeče.

Mara je vješto mijesila kruh. Pomoćnica u nastavi samo ju je nadgledala. Ispričala nam je kako najviše voli kruh koji ona s mamom i sestrama ispeče kod kuće.

Nekoliko dana kasnije obilježili smo Dan jabuka u kabinetu domaćinstva poštujući sve epidemiološke mjere. Dogovorili smo se da svaki učenik donese jednu jabuku i ribež. Za svaki slučaj ponijela sam od kuće dva ribeža i tri jabuke, pretpostavljajući da će biti onih koji će to zaboraviti. Pokatkad se zapitam je li bi bilo bolje učenika koji ne donese pribor isključiti iz aktivnosti ili imati rezervni pribor…

Na početku naše aktivnosti oprali smo ruke, potom jabuke.

Mirisali smo ih, uspoređivali veličine, boje i oblike…

Zatim smo jabuke ponovno oprali i počeli ih pažljivo ribati. Čini mi se kako su neki učenici prvi puta u životu imali ribež u rukama. Na kraju je svatko pojeo svoju naribanu jabuku. Ove godine nismo isprobavali okuse. To ćemo napraviti sljedeće godine kada ne bude korone, a imat ćemo ponovno priliku uzeti ribež u ruke i učiti se njime služiti.

Neki učenici nisu bili zadovoljni ni izgledom ni okusom naribane jabuke, a ta nam je tema otvorila nove radionice za sljedeće satove razredne zajednice.

Samah ne voli našu hranu. Ne voli ni doručak. Voli slatkiše. Uskoro učimo i o zdravoj prehrani. Pred nama su zanimljive teme!

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■