Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
Ocjene, ocjene, ocjene
objavljeno: 8. lipnja 2015.

Ocjene, ocjene, ocjene… Otkad je u našem društvu neprihvatljiva bilo koja ocjena osim ocjene odličan?

Nije važno kakvo se znanje krije iza ocjene, bitna je petica!

Što ta petica znači u društvu, u obiteljskom domu, u zajednici?

Današnje se školstvo temelji na silnoj teoriji, na gomili činjenica koje učenici moraju usvojiti. Zaslužuje li bubanje napamet odličnu ocjenu?

Ministarstvo nema jasne kriterije u vezi s time.

Naše je ocjenjivanje subjektivno. Na nj utječe niz čimbenika, a među ostalima i razredno vijeće jer drugi nastavnici smatraju da je pojedini učenik zaslužio bolju ocjenu u određenom predmetu samim time što se ističe znanjem u drugim predmetima.

Na ocjenjivanje utječe i praćenje učenikova odnosa prema radu, njegova napretka i zanimanja za određenu temu.

I praćenje učenikova odnosa prema radu subjektivna je kategorija ocjenjivanja. Svi mi imamo u razredu učenike koji se ističu i uvijek dižu ruku želeći odgovoriti na postavljeno pitanje te one koji također znaju odgovor, ali ga izreknu tek ako ih prozovemo.

 Moj je način ocjenjivanja [osim provjera navedenih vremenikom provjera prema točno određenim kriterijima]  katkad drukčiji jer tražim baš ono što propisuje naša strategija odgoja i obrazovanja: povezivanje sa stvarnošću, bilježenje pojava oko sebe, uočavanje uzročno-posljedičnih veza i više od svega praktično primjenjivanje znanja. Tu je znanje mojih učenika dosta klimavo.

Učenici koji su došli u školu s velikim predznanjem najčešće se izgube kad im kažem: ‘Pogledaj kroz prozor i reci mi što vidiš’.

Zašto se to događa?

Govorim o predmetu Priroda i društvo u 1. razredu osnovne škole i nastavnoj temi Godišnja doba.

Svaki će učenik spremno nabrojiti godišnja doba, sve što je naučio napamet, ali će to znanje teško primijeniti promatrajući u našem školskom vrtu običnu vrbu punu zelenog lišća.

 

Ovih sam se dana, snimajući film za jedan projekt eTwinninga, neugodno iznenadila odgovorima svojih đaka kad sam ih tijekom zajedničke šetnje izvan školske zgrade upitala kako se zove ulica u kojoj je naša škola, zašto se zove baš tako, koja rijeka protječe kroz Zagreb…

Nisu mi znali odgovoriti jer sam im ta pitanja postavila izvan školskih klupa, izvan sata Prirode i društva i bez prethodne najave.

Pokus sam nastavila na idućem satu, u učionici. Učenici od kojih u šetnji nisam dobila točan odgovor u učionici su znali sve jer sam im bila najavila da ću im postaviti pitanja o mjestu u kojem žive.

Može li se nazvati znanjem ono što je naučeno za određenu prigodu, za trenutak ispitivanja u kontroliranim uvjetima?

Kad mi ujutro, najčešće u 8.05, pojedini roditelji pokucaju na vrata učionice jer su se, eto, slučajno zatekli u blizini škole pa ih zanimaju ocjene njihova djeteta te napomenu da je ono kod kuće znalo sve gradivo, odbijam razgovarati s njima o ocjenama.

Ne volim pritiske, slučajne susrete i dobronamjerne primjedbe kako bih trebala preispitati određenu ocjenu.

Ja ne preispitujem ni odluku zubara o tome kako će liječiti moj zub, a ako mi se njegovo liječenje ne sviđa, promijenim zubara. Tako pristupam i svojem poslu.

Ocjenu koju dajem svakom učeniku može preispitati cijeli razred [jer je javno izrečena], jednako kao i taj učenik, ali roditeljima to ne dopuštam!

Ocjene će u mojem 1.b ove godine biti šarolike.

Bit će i dvojki i petica. Nije, dakle cijeli razred odličan, ali svaki učenik zna zašto je dobio koju ocjenu.

A kad biste upitali njih, učenike, rekli bi vam da je učiteljica blaga dok dijeli ocjene. Oni bi bili mnogo stroži ocjenjivači.

Ne znam hoće li mame, tate, bake i djedovi biti razočarani, no znam da sam objektivno ocijenila svakog učenika i da sam svakome pristupila na najbolji način, onako kako sam naučila školujući se za učitelja.

Pri tom sam ostavila dovoljno prostora da ocjena bude poticajna učeniku za daljnje školovanje.

Sandra VUK, OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono