Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 38. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Ovo je priča o Samah
objavljeno: 29. travnja 2021.

U prvom razredu, u veljači, u naš je razred došla djevojčica Samah. Došla je iz grada Amana u Jordanu. Već sam prije u nekim kolumnama pisala o njoj. Samah je lijepa, pametna, znatiželjna, razigrana, ali i nesigurna djevojčica kojoj je sigurno teško u novoj zemlji, novom gradu, novoj školi, novom razredu.

Ne zna engleski jezik, ali razumije neke riječi.

Ne zna hrvatski jezik, ali razumije neke riječi.

Već drugi dan na nastavi, na satu Glazbene kulture, kada smo učili pjesmu Tika Taka, vidjela sam da se uključuje i tiho ponavlja i izgovara riječi Tika-taka.

Takvom je djetetu jako teško. Većina ljudi govori kako djeca lagano nauče jezik, treba im samo dati priliku.

Znam da djeca uče brže nego odrasli, no isto tako znam da joj nije lako. Učiti kroz igru, igrati se za svako dijete je jednostavno, ali razumjeti i učiti gradivo nije lagano pogotovo kada ne razumiješ sve.

Samah kod kuće s roditeljima i bratom govori njihov jezik. U školi smo joj na početku prevodili na engleski jer smo bili svjesni da engleski razumije više nego hrvatski jezik. Ne znam koliko smo joj time pomogli ili odmogli.

Materijale za učenje slagala sam joj kao za prilagođeni program, zapravo toliko da se ipak snađe u onome što radimo na satu. Iz matematike, tražim da radi numeričke zadatke, ne tražim da radi zadatke s riječima. To ne razumije. No, napravila sam joj „šalabahter“ na kojem piše: prvi pribrojnik, drugi pribrojnik, zbroj, umanjenik, umanjitelj, razlika.

Znam da je te riječi teško izgovarati i da ih je teško zapamtiti, ali drago mi je da kad susretne takav zadatak zna da može otvoriti knjigu gdje ima na koricama šalabahter, postaviti i riješiti zadatak.

Vidim po njoj da kada nešto zna i kada razumije ono što se radi na satu da je sretna i zadovoljna, ali isto tako kad nešto ne ide, kad je teško gradivo i kad ne razumije da je sva „nikakva“, pokunjena i neraspoložena. Razumljivo.

Nikome ne bi bilo lako satima biti u nekoj okolini i razumjeti što se događa „na kapaljku“.

Ove godine počela je s učenjem hrvatskog jezika.

Uspostavila sam kontakt s profesoricom koja ju je dodatno podučavala jezik, s volonterkom Crvenog križa kako bi joj olakšala boravak u školi, ono što učimo i što se događa oko nje.

I profesorici i volonterki slala sam svaki tjedan naš tjedni plan rada.

Dok moj razred ima vjeronauk, ja s njom radim jedan na jedan hrvatski jezik.

Kada tako individualno radimo vidim da to ide dobro, dosta razumije.

Izuzetno se trudi.

I na satu diže ruku, čita.

Odgovara na pitanja.

Istina, jednostavna pitanja, ali sudjeluje na satu.

Idemo naprijed. Malo po malo.

Na satu sam iskoristila i zadatke iz matematike da ih uvježbamo. Množenje i dijeljenje ide joj odlično, no zbrajanje i oduzimanje nije automatizirano kako sam očekivala.

Na svakom satu iskoristim da prođemo tri numerička zadatka iz matematike. Na taj način uvježbavamo izgovor brojeva do 100. Kada sam primijetila da zadatke mora raditi kod kuće više nego prije, napisala sam joj za zadaću svaki dan po tri zadatka. Na sljedeći je sat, zaboravila našu bilježnicu.

Sve je jasno. Nisam se ljutila, nego je zamolila da je donese sutradan.

A onda je bilježnica ostala u autu.

Nakon nekoliko dana postala sam ljuta i rekla da ne volim kada zaboravlja bilježnicu.

Isti dan, moju je Samah jako počela boljeti glava, pa ruka, pa zub, pa… Bila je jako, jako neraspoložena.

Dugi razgovor između nas dvije, popravio je sve bolove. Objasnila sam joj kako se u školi ne mora sve znati iz prve, kako idemo u školu da u školi naučimo i neka donese bilježnicu da učimo zajedno.

Stalno me muči što još mogu napraviti da svlada jezik brže. Prošlo je 70 sati učenja. Stiglo je izvješće koliko je napredovala, no sada dok se papirologija riješi da krene u novi ciklus učenja jezika, opet smo prepuštene sebi same.

Gradivo je zahtjevno.

Sve bi išlo brže da ima pomoćnika u nastavi, barem neko vrijeme. Također, bilo bi sigurno uspješnije učenje jezika kada bi se nakon 70 sati odmah nastavio novi ciklus učenje.

Bila bi uspješnija u učenju hrvatskog jezika da kod kuće sa svojom obitelji govori hrvatski jezik. Ali ja sam nemoćna po tom pitanju. Njen tata najavio se na informacije prvi puta u godini dana, iako mu redovito šaljem e poštu i skrećem pažnju što treba te ga pozivam na suradnju.

Teško je to. Sigurno u stranoj zemlji nije ni roditeljima lako. Zajedničkim snagama vjerujem da možemo i moramo bolje.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■