Tada će morati donositi odluke utemeljene na suradnji, poslušati tuđe ideje i katkad izmijeniti vlastite jer sve to podrazumijeva timski rad.

Kako od prvog razreda razvijati svijest o suradnji?

Kad krenu u školu, prvašići postaju skupina, razred, čine zajednicu koju su stvorili stručni tim škole i učitelji. Neki se učenici poznaju otprije (iz vrtića ili susjedstva), a neki ne poznaju baš nikoga. Mnogi će u toj zajednici boraviti sljedećih osam godina. Ubrzo se unutar razreda počnu stvarati male skupine, najčešće prema muško-ženskoj podjeli. Nakon tjedan-dva uočljive su manje skupine koje čine učenici sa sličnim interesima (skupljanje sličica, igra kockicama). Poslije se unutar razreda stvaraju skupine učenika koje povezuje odnos prema školi i obvezama.

Moj je posao da nizom radionica razvijem u učenika nekoliko osnovnih društveno-komunikacijskih dimenzija kako bi se oni međusobno bolje upoznali.

a)     Radionica „Slušam prijatelja pokraj sebe i pamtim sve detalje o njemu” – svaki učenik ima na raspolaganju jednu minutu kako bi se ukratko predstavio učeniku s kojim sjedi u klupi. Nakon toga njegov kolega koji ga je pozorno slušao treba ponoviti što je taj učenik rekao o sebi. Tu sam radionicu morala ponoviti tri puta, sve dok nisu zapamtili najvažnije detalje o učenicima s kojima sjede u klupi.

b)     Radionica „Tko sam ja” igra je zagonetki kojima opisujem pojedinog učenika. Učenici tijekom cijelog tjedna čitaju zagonetku i pokušavaju otkriti o kojem je učeniku riječ. Sami dopisuju neke rečenice i stavljaju ih u „džepić” ispod zagonetke te tako bolje upoznaju prijatelja.

c)      „Zvijezda tjedna” aktivnost je upoznavanja učenika s pomoću niza aktivnosti kojima se svaki učenik predstavlja razredu. Riječ je o slikama, crtežima i tekstu kojim se učenik predstavlja drugima.

U studenome postajemo prava zajednica, svi se poznajemo, svi zajedno dišemo i počinjemo sve češće upotrebljavati riječ mi.

No neki bi učenici željeli biti vođe tima, nositelji svih aktivnosti i sve se češće nameću cijelom razredu.

Dakako, ne mogu svi biti vođe, odnosno nositelji aktivnosti, pa zato vrlo oprezno pripremam skupni rad. Uvijek ja donosim odluke i vodim učenike kroz aktivnosti te odabirem vođu tima nastojeći uključiti što više učenika, a pritom utišati najglasnije. Za sebe kažem da sam „dežurni policajac”, a učenici to prihvaćaju i vrlo rado sudjeluju u takvom radu.

Želeći se istaknuti i voditi brigu o svemu, učenici vrlo često zanemaruju zadatke koje trebaju riješiti, pa ih uvijek vraćam na početni zadatak i pitanjima usmjeravam njihovu pozornost na ono čime se bavimo kako se ne bi izgubili u nevažnim sitnicama.