Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
SANDRINA UČIONICA ■ 268. ■
Pogled u učionicu
objavljeno: 2. svibnja 2021.

Ovo je nikad objavljeni intervju za jedne prosvjetne novine. Žao mi je što nikad nije ugledao svjetlo dana pa ga objavljujem ovdje.

Kako je učenje na daljinu ostavilo utjecaja na mentalno zdravlje djece?

Učenici su kao i u redovitu radu u učionici različito doživjeli promjene koje su se dogodile u zadnjih godinu dana. Ono što kao učiteljica mogu primijetiti je da nisu sretni, da su puno tiši i da ih ništa ne veseli.

Kad pišu sastavke, često mi iskazuju kako ih je strah da će sutra ili za nekoliko dana biti ponovo udaljeni iz učionice i imati nastavu na daljinu. Često mi pričaju o strahu, strahu od potresa, strahu od odvojenosti od obitelji, strahu da ne zaraze nekoga, strahu za zdravlje učiteljice.

Tijekom moje bolesti Covidom, održavala sam redovito nastavu u virtualnoj učionici. Kasnije su mi napisali da im je bilo važno da me vide, da su moju bolest doživjeli kao veliki stres i da su se bojali za mene i moje zdravlje i da uopće ne pamte koji smo to sadržaj tada radili jer sam im bila najvažnija.

Moji su učenici nakon zimskih praznika zamolili da se sav sadržaj odvija u školi (dodatna nastava, izvannastavne aktivnosti koje su do tog trenutka odvijale online). Na moje pitanje zašto to žele, objasnili su da je u školi sve lakše, da sve stignu, da su zajedno i da im „jasnije” objasnim sadržaj.

Što učenici ističu kao dobru, a što kao lošu stranu takvog učenja?

Što duže traje „novo normalno”, to sve manje ističu dobre strane učenja na daljinu. Učenici znaju da je dobro organiziran sadržaj, da su zadatci pred njima kreativni, da imamo sreću što imamo svoju virtualnu učionicu, ali nema usporedbe s nastavom u učionici. Nakon godinu dana pomalo im je dosta ekrana, često kažu da pogledaju tjedni raspored (izrađen u digitalnom alatu) samo da vide mene kao animirani lik jer ih to zabavlja.

Često me mole da šećemo do obližnjeg parka kako bi imali priliku iznova biti djeca jer trenutno nemaju proslave rođendana (zbog okupljanja), nema posjeta (zbog starijih djedova i baka), nema kina, kazališta, izleta…

U parku najčešće sjede na travi i pričaju. Kao da im je novo normalno „ukralo” onu djetinju iskru i volju za igrom, trčanjem ili skakanjem.

Najveći minus učenju na daljinu moji učenici ističu predmete koji u svom nazivu imaju kultura: Tjelesna i zdravstvena kultura, Likovna i Glazbena kultura. Kažu da samo pogledaju video, poslušaju pjesmu ili naprave rad, često šabloniziran i jednostavan. Kao stručnjak bih rekla da su u području likovne kulture u regresiji, ne vidi se napredak, čak nazaduju u kreativnom pristupu određenoj temi.

Što učenici misle o vrednovanju u takvom načinu školovanja?

Trudila sam se da tijekom učenja na daljinu nemamo provjere. U 12 tjedana nastave tijekom 2020. godine ukupno smo  imali, možda, dvije provjere.

Bez ocjena nije bilo ni motivacije.

Bez motivacije sadržaj se ponekad svede samo na slova koja se pokazuju na ekranu. Ocjene su globalno gledajući bile puno bolje jer nisam htjela stvarati pritisak, nisam htjela da roditelji rješavaju zadatke, nisam htjela da se osjećaju loše u trenutku kad je sve oko njih bilo loše.

Povratkom u učionice pokazali su se veliki nedostaci u matematičkom sadržaju. To povjerenje koje sam imala u njih, osjećaj da nije vrijeme za ocjene – pokazao se kao jako dobar jer su uložili dodatan trud i napor kako bi usvojili sadržaje koje nisu automatizirali. Izrađivali su sve zadaće, tražili sve više i pokazali veliku osviještenost i samovrednovanje vlastitog znanja.

Koji elementi im najviše nedostaju?

Najviše im nedostaju znanja u određenim koracima prilikom rješavanja zadataka, a to se prvenstveno odnosi na matematiku. Zbog toga u ovoj školskoj godini ulažu i dodatan trud  uspješno nadopunjujući sadržaje koji nisu bili automatizirani (četiri računske radnje). Nedostaje im samostalnog nastupa, nedostaju im skupni radovi, nedostaje im osjećaj prihvaćenosti, razumijevanja, ponekad i empatije prema drugome. Puno radimo na tome, ponekad cijeli školski sat razgovaramo. Nakon petrinjskog potresa rekli su mi: „Rekli ste da sljedećih 100 godina neće biti potresa jer Zagreb ne bilježi dva potresa u godini dana, a što je ovo sad?” Kad me tako nešto pitaju, tada znam da su me čuli, znam da sam došla do njih i da dijelimo priče, strahove i nade.

Kako raditi u timu/skupini kad moraju poštovati udaljenost?

Pokušali smo raditi u skupinama koristeći određene digitalne alate, ali učenici nisu bili zadovoljni. Sada smo našli model koji im odgovara i koji sada provodimo. Upute o nekom projektu i zadatcima dajem u učionici. Najčešće sami formiraju skupine, samo ponekad to činim ja.

Dogovorimo se o elementima i rubrikama praćenja rada na projektu. U sljedećih 14 dana rade digitalno, prikupljaju sadržaj na određenoj platformi, nadopunjavaju, izrađuju kvizove, prezentacije. U školi se dogovaraju, razgovaraju, pripremaju, vježbaju predstavljanje, ali ne rade u skupini.

PRIMJER

Kako je rad digitalnim alatima utjecao na komunikaciju, socijalizaciju i na samo psihičko zdravlje učenika?

Učenici počinju izbjegavati rad u nekom digitalnom alatu. Često moram podsjećati kako se radi u pojedinom alatu. Odlučila sam dva mjeseca ne koristiti se niti jednim digitalnim alatom, nego  raditi frontalno i jako puno razgovarati s njima. Nakon dva mjeseca kad sam napravila kviz u digitalnom alatu, veselili su se, čak smo isti kviz odigrali triput.

Učenici sada samostalno otvaraju grupe na različitim mobilnim platformama. Roditelji mi često šalju slike neprimjerenih načina razgovora, ponekad traže savjet i pomoć.

Teško ih je sad „uloviti”. Postali su stručnjaci u mobilnim aplikacijama, a roditelji i ja smo ostali podosta daleko od njih.

Primjećujem da se neki od učenika razvijaju u „male nasilnike” na tim platformama pa provodim puno vremena pričajući im o digitalnim tragovima i da sve to negdje ostaje digitalno zapisano.

Promijenili su se, na neki način i na silu odrasli.

Nitko od nas nije bio spreman za to!

FOTOALBUM 4. b [oko 230 fotografija]

■ Piše: Sandra VUK ■ OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA ■ Mrežne stranice 4. b