Ponovno smo krenuli u školu, nakon škole na daljinu. Kada su roditelji prvi puta ispunjavali anketu hoće li njihovo dijete krenuti u školu ili nastaviti sa školom na daljinu, izjasnili su se da će raditi od kuće. Samo se jedna učenica iz mog razreda trebala vratiti na nastavu. No, kada je njena mama shvatila da je ona jedina, nazvala me je i rekla da će se već nekako snaći.

Nakon dva tjedna stigla je nova anketa, a rezultat je bio da će polovica učenika dolaziti na nastavu u školu, a druga će polovica i dalje pratiti nastavu on-line.

Nas učitelje nitko nije pitao za mišljenje i nitko nam nije dao priliku da odlučimo što i kako dalje.

Svi smo željeli povratak u školu. Ali stvarni povratak svih učenika. Neki su učitelji imali više učenika u razredu, neki manje, ali krenuli smo.

Marini su roditelji odlučili da se Mara neće vratiti na nastavu ove školske godine. Mara je dijete koje se ubraja u rizičnu skupinu učenika. Ona radi kod kuće s pomoćnicom. Pošaljem im tjedni plan te zadatke i njih dvije uče.

Kristina s Marom radi individualizirano, prati Marin tempo rada i Mara napreduje svojim ritmom. S te strane sam sretna i zadovoljna učiteljica.

Marina mama šalje mi snimke učenja, neke radove fotografira, šaljem mi zadaće, bilježnice, listiće, snimke recitiranja, čitanja, računanja, vježbanja matematike i vidim kako je svakim danom sve bolja.

Oduševi me, razveseli i raznježi znanje koje je sve veće.

No, ja se zalažem za učionicu u kojoj su sva djeca prihvaćena i u kojoj je socijalizacija učenika, inkluzija, integracija sastavni dio dana.

Nedostaje nam Mara u razredu.

Budući da me učenici pitaju kako je Mara, planiram organizirati jednu video konferenciju s Marom i razredom kako bismo s njom popričali i saznali kako provodi dane. Mara će nam pokazati svoj radni stol, materijale s kojima radi i po kojima uči, a mi ćemo joj mahnuti, pokazati što mi radimo i reći joj da nam nedostaje.

Samah je učenica koja je u ovom polugodištu stigla u naš razred i ne govori hrvatski jezik, a snalazi se na engleskom jezikom.

Samah govori svojim jezikom, došla je iz Jordana.

Krenuli smo polako. Dan po dan. B

ila sam presretna kad je polovila neke osnovne riječi i fraze: „Dobro jutro“, „doručak“, „idem na toalet“… Vjerovala sam kako ćemo do kraja godine barem malo napredovati. Veselila me svaka riječ na hrvatskom jeziku koju je naučila.

A onda se dogodila korona.

Svim učenicima svakodnevno sam slala zadatke, komunicirala s njima preko razredne stranice i ponekad preko Zoom-a. Od svih učenika imala sam veliki broj povratnih informacija, no ne od Samah.

Samah nije radila zadaće kao ostali učenici. Ona se nije uključila na Zoom, nije otvarala razrednu stranicu. Bila sam zabrinuta i nemoćna. Njeni roditelji nisu odgovorili niti na jedan e-mail, nisu se javili na telefon, nisu odgovorili na pisma…

Nisam digla ruke od nje. Slala sam e-mailove svakodnevno, pokušala stupiti u kontakt s roditeljima, pitala zajedničke poznanike znaju li što je s njom.

Kada smo se vratili u školu, vratila se i Samah.

Nasmiješena, plaha, nesigurna…

Sada sam uz Samah, vidim koliko joj je nedostajala škola. Ali prava škola, ne virtualna. Vidim kako joj je teško. Vidim kako kod kuće nije učila jezik.

Zaboravila je neke hrvatske riječi koje smo naučili prije korone i sada smo krenuli. Ne mogu reći da smo nastavili gdje smo stali, nego smo krenuli od početka.

Malo je vremena do kraja školske godine. Želim vjerovati kako ćemo, ipak, štošta naučiti do kraja školske godine.

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■