Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [03]
Pozdrav jeseni
objavljeno: 11. listopada 2019.

Prelazak iz vrtića u školu stresan je za učenike. Kada sam krenula u prvi razred osnovne škole, moj se susjed Ivan bojao škole. Išli smo svaki dan do škole zajedno. Jednog dana u školi se pomokrio. Bila je to ružna priča, čak i za mene.

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

Danima sam svoju mamu, koja je bila profesorica i radila u školi, ispitivala zašto se to Ivanu dogodilo. Mama mi je uvijek odgovarala kako se ništa strašno nije dogodilo, kako je Ivana samo strah škole.

Taj događaj iz djetinjstva toliko je utjecao na mene da otkad sam učiteljica uvijek želim da se sva djeca u mom razredu osjećaju sretno i sigurno. Kadšto bih u razredu imala učenicu ili učenika koji bi plakali prvih mjesec dana.

Tada bih se koristila ginjol lutkom Srećkom koji bi ih dočekao prije nastave i zajedno s njima ušao u razred.

Sada, u ovoj generaciji, nemam „plačljivce“. Imam sramežljive. Jedna od najsramežljivijih učenica u mom razredu je učenica s Downovim sindrom.

Smišljam razne načine i poticaje kako bi se Mara oslobodila srama. Kada napravi zadatak obilježimo to naljepnicom što je već postala svakodnevna praksa.

Primim je za ruku kako bih joj pomogla da povede kolonu, zagrlim je, dam joj pet i uvijek smišljam nove načine da ju nagradim kada pobjedi sram.

Imali smo prezentaciju plesa u školi. Jedna plesna skupina gostovala je na našem satu Tjelesne i zdravstvene kulture.

Naša je Mara silno željela plesati.

Sjaj u očima i cupkanje na mjestu, govor tijela govorio je da to želi i hoće, međutim sram ju je prikovao uza zid dvorane. Bez puno riječi prišla sam joj, primila je za ruku i zajedno smo krenule pokušavajući uloviti plesni korak.

No, dječaci iz razreda, uz poticaj glazbe, zaboravili su na plesne korake i počeli se malo žešće igrati i naguravati pa sam ostavila Marinu ruku i krenula u intervenciju. Istog trenutka Mara se povukla i vratila do zida dvorane. Pomoćnica u nastavi nije se snašla da je povede i da plešu zajedno. Dok sam joj stigla objasniti što treba, prestala je glazba.

Mara jako voli Tjelesnu i zdravstvenu kulturu.

No, čim krenu štafetne, momčadske ili druge igre koje joj nisu poznate, povlači se iz igre i promatra sa strane ili navija za svoju ekipu, ali ne sudjeluje u igri.

To mi je trenutno problem i nastojim naći način kako ga riješiti.

Na zadnjem satu Mara se loptala s djevojčicom iz razreda te sam Marinoj mami poslala e-mail, s pohvalom kako je Mara sudjelovala i bila aktivna na satu. Mamu sam zamolila da e-mail pokaže Mari i pročita ga naglas.

Nadam se da će sutra imati volje i za druge aktivnosti na satu tjelesnog.

Novi izazov pojavio se prilikom obilježavanja početka jeseni. Svi su učenici kod kuće napravili jesensku krunu. S veseljem su je donijeli u školu.

Mara je krunu radila sa cijelom obitelji, mamom, tatom i dvije sestre. Bila je izrazito ponosna na svoju krunu. Stavila ju je na glavu, međutim ubrzo je prevladao sram.

No, uskočile su prijateljice iz razreda i uz njihovu pomoć sram je malo popustio. Sretna je plesala s ostalim učenicima.

Kada nam se pridružio paralelni 1.b razred naše škole, više nije bila raspoložena za proslavu dolaska jeseni. Nova situacija, nova nepoznanica i ponovno povlačenje u sebe i sram. Kada o tome razmislim, razumijem Maru. No, sada je kasno za proslavu obilježavanja dana jeseni.

Idući put moram unaprijed pripremiti strategiju.

Prošli se tjedan Mara jako naljutila na mene. Nisam stigla dovršiti sadržaj matematike pa sam produžila sat i izostavila Glazbenu kulturu.

Mama je došla poslije nastave po nju, a ona je bila vidljivo ljuta i nezadovoljna.

Pitam je: „Što se dogodilo?“

Bez srama mi je kratko odgovorila „Glazbeni!“

Baš me posramila.

Zagrlila sam Maru i dogovorila s njom da sutradan ujutro počinjemo s glazbenim. Poklonila mi je najljepši osmijeh.

Ujutro smo po Marinoj želji započeli dan pjesmom Hoki–poki. Mara zadovoljna, učenici sretni i zadovoljni, a samim time, na kraju i učiteljica.

Svaka situacija u kojoj učenik uz našu potporu prebrodi vlastiti strah i sram, nauči nas nešto novo. Katkad pomogne ginjol lutka, ponekad pomogne razgovor, a kadšto je dovoljan osmijeh ohrabrenja.

Sve izazovne situacije obogaćuju našu bazu mogućih rješenja kako bismo pobijedili sram i strah učenika te podigli njihovo samopouzdanje.

Uvijek postoji više mogućih načina i ne postoji čarobna formula.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb