INKLUZIVNA UČIONICA ■ 68. ■
Predpubertet ili je učiteljica „povampirila“?
objavljeno: 24. studenoga 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Ne znam je li me pregazilo vrijeme. Je li problem u meni ili u nečemu drugome?
Moj razred je mali, ali dinamitan. Ekipa je u razredu zaista bila odlična do sada, no ne znam što se dogodilo. Učenici ne pišu domaće zadaće, kažu da si im dosadne. Veli Stjepan: „Ne branim ja učiteljice sebe, ni druge u razredu. Mi sve to znamo, ali nama se ne da.“
Kada je prvi put to rekao, bila sam u šoku i nadala sam se da to nije dugotrajno. No kada je svakoga dana pola razreda dolazilo na nastavu bez zadaće, postalo je zabrinjavajuće. Poslala sam roditeljima mail i pozvala ih na suradnju.
Učenici su se malo uozbiljili. No nisam još u potpunosti zadovoljna s rezultatima. Zadaće odrađuju, ali ne ulažu dovoljno truda. Nadam se da će lijepe bilješke i dobre ocjene motivirati sve one učenike koje još moram aktivirati.
Međutim, pojavio se je novi problem, a to je ponašanje za vrijeme sata.
Moja učenica s teškoćama ima pomoćnicu za učenje koja mi je ispričala: „Učiteljice, ne znam što da vam kažem. Razred je na vašim satima ok, ali kod ostalih profesora učenici ne slušaju. Pričaju pod satom. Piju vodu, jedu kekse, sjede tko s kim želi, crtaju, slažu tornjeve od stvari iz pernice…
Kulminiralo je neki dan na satu izborne nastave kada je profesor ispitivao Dinu, a cure su iza nje radile stoj na rukama i most. Kao da me je netko otuširao hladnim tušem. Hitno sam zvala roditelje na informacije.
Roditelji su se odazvali. Razgovarali smo. U dogovoru s roditeljima moj je razred u kazni.
Zanimljivi su komentari mojih učenika: „Vidiš kako je učiteljica povampirila otkada se je vratila s bolovanja!“
Predsjednica razreda objašnjava: „Ma to je za naše dobro. Moramo se popraviti jer ako nastavimo ovako, učiteljica nas više nikuda neće voditi!“
Mene zabrinjava to što su učenici svjesni svega što rade pogrešno, ali svjesni su i da nema velikih posljedica.
Ne odustajem od kazne. Ostali razredi išli su na Fakultet elektrotehnike i računarstva na radionicu, ali 4.a nije. Dogovaramo se za božićni vlak. No odlučila sam da ako se hitno ne poprave, neće ići.
Naučila sam da moram biti dosljedna. Ako im popustim, ništa neće iz toga naučiti.
Već drugi tjedan vidljivo se popravljaju. Jesam li se povampirila? Ili je moj razred u predpubertetu?
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
