INKLUZIVNA UČIONICA ■ 69. ■
Priče iz Bečke šume
objavljeno: 1. prosinca 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
U utorak 29. studenoga 2022. bili smo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na odlično osmišljenom koncertu Priče iz Bečke šume, valceri i polke obitelji Strauss uz ples i bonton odijevanja u suradnji Hrvatske glazbene mladeži, Zagrebačke filharmonije i plesnog odjela Umjetničke škole Frane Lučića i Umjetničke plesne škole Silvije Hercigonje.
Moj učenici i ja doista smo se veselili odlasku na koncert jer nam je bio uvod u najljepše doba godine – advent.
Došli smo u dvoranu, sjeli na svoja mjesta i čekali početak koncerta.
U red iza nas došla je grupa učenika s profesoricom. Čim su sjeli, počeli su vaditi boce s vodom, sokom, kekse… Moji su me učenici zbunjeno gladali i pitali: „Učiteljice, Vi ste nama rekli da nema sokova, ni boca s vodom u dvorani. Kako oni smiju?“
Vjerujte mi, nisam znala što bih im odgovorila, jer smatram da bi svi trebali znati da se u dvoranu ne unose ni sokovi ni grickalice. Ok, prošvercali su sokove i grickalice na ulazu. Ne razumijem kolegicu koja nije na to reagirala, ni uputila učenike kako se treba ponašati u dvorani.
Počinje koncert. Momak iza mene zviždi. Njegovoj ekipi je to zabavno. Smiju se, pričaju. Profesorica ne reagira.
Nakon odsvirane skladbe izlazi na pozornicu voditeljica programa koja podučava publiku o modi. Govori im kako se pristojno odjenuti za koncert. Njena priča popraćena je fotografijama na platnu.
Dok Zagrebačka filharmonija svira Carski valcer i Egipatski marš plesačice i plesači plešu. Nažalost, ne mogu uživati ni u skladbi, niti u plesu jer učenici za vrijeme koncerta izlaze iz dvorane (po njih pet, šest), pa se vraćaju drugi učenici (njih tri, četiri) i tako cijelo vrijeme. Jedni ulaze, drugi izlaze. Ne jedan učenik, nego grupa njih. U jednom sam trenutku pomislila da sam na autobusnom kolodvoru, a ne u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Najviše od svega mi smeta što moji kolege i kolegice sve to gledaju i ne reagiraju. Vjerujte mi, došlo mi je da izađem na pozornicu, prekinem koncert i pitam ih „Dokle?“
Kad sam pomislila da možda nešto sa mnom nije u redu, doživjela sam novi šok. Desno od mene sjedio je dječak s tatom. Dječak je imao po mojoj procjeni 5 ili 6 godina. On je na svojim dlanovima imao svoje izute tenisice i njima je pljeskao. Stvarno sam se uštipnula da se uvjerim je li ja to sanjam ili dobro vidim.
Pitam se kuda ide ovaj svijet? Idemo li u šumu ili smo zalutali na koncert Priče iz Bečke šume?
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
