Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Produženi boravak
objavljeno: 4. ožujka 2019.

Nažalost, produženi boravak plaća osnivač škole i njegova organizacija ovisi o tome koliko roditelja iskaže potrebu za produženim boravkom.

 Već dulje vrijeme želim pisati o produženom boravku, ali su mi neke druge teme bile važnije, a i mislila sam da nisam dovoljno upućena u tematiku jer nikada nisam radila u produženom boravku.

Susret s kolegom s kojim sam „izvela“ dvije generacije učenika potaknuo me na pisanje ove kolumne. Ne mislim pisati o tome kakve su organizacijski oblici rada u produženom boravku, nego želim usporediti učenike koji pohađaju „klasičan“ oblik nastave (u smjenama) i učenike u produženom boravku.

A) SURADNJA

Tijekom dvadesetak godina svojeg rada uvijek sam imala kolege u produženom boravku s kojima sam obožavala surađivati. Riječ obožavala dočarava lakoću kojom smo zajedno „gradili“ razredne zajednice.

Svi kolege bili su iznimno motivirani da zajedno „gradimo“ sliku razreda, sve smo zajedno smišljali. Najvažnije je što smo zajedno donosili odluke i provodili ih u djelo.

PRIMJER: U 2. razredu obrađivali smo tablicu množenja i dijeljenja. Ja sam u jutarnjoj smjeni metodički obradila množenje broja 3. Kolega iz produženog boravka taj je nastavni sadržaj doveo do razine automatizacije s pomoću mnogo igara, usmenog ispitivanja i usustavljivanja. Nadalje, uvijek bi  mi zapisao (imali smo bilježnicu u kojoj smo si ostavljali poruke) komu treba dodatno pomoći, tko nije dovoljno vježbao jer je prije otišao kući itd. Tako smo zajedno radili i u provedbi projekata, u planiranju terenske nastave, u pomaganju učenicima s poteškoćama…

Jutarnja smjena nije mi ostavljala dovoljno vremena za učenje jedan na jedan. Isto tako, nisam imala dovoljno vremena za slušanje priča iz života učenika ni za razgovore o temama koje ih vesele. Sve to nadoknadio je moj kolega u produženom boravku. Kad bi uočio određeni problem, o tome bi me i obavijestio.

B) VRIJEME ZA IGRU

U redovitoj nastavi nema dovoljno vremena za interakciju i druženje djece. Naime, moji učenici dođu u školu u 7.45. U 8.00 sati počinje strukturiran način rada u kojem odmori ne ostavljaju dovoljno vremena za igru. Nakon posljednjeg sata moji učenici odlaze kućama koje su dosta udaljene jedna od druge, stoga se baš i ne druže.

U produženom boravku situacija je bila drukčija. Učenicima je najdraže bilo slobodo vrijeme nakon jutarnjeg dijela nastave (to vrijeme katkad su mogli i sami organizirati). Počeli su komunicirati, bolje su se upoznali, znali su tko što voli i stvorili su svoje krugove prijatelja. Neki su igrali nogomet, neki zamišljali svoj pusti otok, neki su sve „tužakali“, a neki u kutu čitali knjige. Tu je također došao do izražaja kvalitetan rad učitelja koji rade u produženom boravku. Uspjeli su prepoznati potrebe svakog učenika i pripremati im sadržaje u skladu s potrebama – čitačima su organizirali neke nove izazove, smišljali su projekte… Svih 5 kolega s kojima sam radila ostavili su dubok trag u tim generacijama djece produženog boravka. Naime, bili su im i mama, i tata, i medicinska sestra, i onaj tko potiče, sluša i tjera u nove izazove.

Moji sadašnji učenici ne idu u produženi boravak, zato katkad organiziram odlazak do lokalnog parka. Kad im kažem da će se igrati, prvih desetak minuta samo me gledaju jer očekuju od mene upute, odnosno da ih podijelim u grupe i dam im zadatke − jednostavno se ne znaju igrati.

C) KUĆNI ODGOJ I PONAŠANJE ZA STOLOM

Mnogi o tome ne razmišljaju, ali produženi boravak (zbog vremena koje dijete provede u školi) zapravo je temelj kućnog odgoja jer djeca provedu više vremena u školi nego u svojem domu.

Navest ću i drugi primjer: u 2. razredu provodila sam projekt „Zdrava prehrana“. Roditelji su u produženi boravak donosili neke namirnice koje su djeca prvi put probala (sušeni ananas, juha od brokule, voćni štapići itd.).

(Taj projekt provođen je prije petnaestak godina, stoga nam nisu trebale suglasnosti i privole kao danas.)

Budući da su se kolegice iznimno trudile motivirati djecu, sva su djeca probala te namirnice. Roditelji su bili oduševljeni jer su i sami pripremali neka nova jela. Cijela se zajednica okupila oko tog projekta. Kolegica iz produženog boravka odradila je najveći dio posla (sva organizacija, motiviranje učenika i degustacija namirnica bila je u popodnevnim satima), a moj je posao bio samo poučavati djecu u jutarnjoj smjeni. Projekt je bio jako uspješan.

Taj je projekt doživio neuspjeh s učenicima koji nisu išli u produženi boravak. Svi su roditelji sudjelovali, ali nikoga nisam mogla prisiliti da nešto proba, a i nismo imali dovoljno vremena za sve aktivnosti. Na kraju je dio hrane ostao netaknut.

 

Učenici koji imaju organiziran produženi boravak ručaju u školi. Znaju upotrebljavati pribor za jelo. Budući da ta djeca veći dio dana provedu u školi, učitelji od njih traže da pojedu veći dio obroka. Neki prvi put jedu variva, neki prvi put probaju špinat, ali djeca uglavnom imaju puno bolji odnos prema hrani i ona se ne baca tek tako.

Pamtim kako je jedna generacija učenika nosila kriške kruha u razred nakon ručka. Kad sam ih pitala zašto to čine, rekli su: „Za slučaj da budemo gladni, daleko je 17.30 kad dolaze roditelji.“

U ovoj kolumni nisam pisala o svim problemima koji su vezani za produženi boravak.

Javite se na javno savjetovanje i OVDJE iskažite svoje mišljenje (komentar).

Nedostaju mi moji kolege s kojima sam radila u produženom boravku, nedostaje mi odlična suradnja, odlično zajedničko planiranje, odličan konačan cilj – vedro i zadovoljno dijete koje voli školu.

  • Uspomena na mojeg dragog kolegu Predraga PETROVIĆA Pepija

 

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige