Proljetni praznici su za učenike, a učitelji su na edukacijama. Provjeravaju u svojim vremenicima što još trebaju napraviti, završiti projekte i poslove, osmisliti dinamičan i zanimljiv završetak školske godine.

Ovo je već drugi Uskrs kojeg ne provodimo u našoj učionici. Prošle školske godine u vrijeme Uskrsa i proljetnih praznika radili smo od doma.

Tada sam pronašla na internetu brojne zanimljive ideje koje sam planirala provesti ove školske godine na dodatnoj nastavi iz likovne kulture. Baš sam se tome veselila. A onda, tjedan dana prije Uskrsa, jedno pozitivno dijete u razredu i samoizolacija! Nitko nije kriv kada se razboli.

Teško mi je uopće razmišljati na takav način. „Novo normalno“ – novo je, ali ne i normalno!

No, moram prihvatiti kao i svi drugi da idemo dalje i prihvaćamo situaciju takvu kakva jest. Moramo se svi zajedno pomiriti s tim i čekati neka bolja nova vremena.

Tjedan dana prije praznika ostali smo u svojim domovima. Nastava je počela online za naš razred, već uobičajenim ritmom.

Roditeljima navečer pošaljem e-mail s uputama za nastavu sutradan. Učenici gledaju HRT3, nastavu za 2. razred, a onda se uključujemo na Zoom. Uz sve to aktivna je i naša razredna stranica na kojoj su kvizovi, križaljke, prezentacije i sve ono što prati gradivo iz e-maila i Zooma.

Sve se zna, jasno je kako radimo i sada se već pojedini učenici sami snalaze u našem načinu rada. Ali to nije to. Htjela sam napraviti uskrsnu radionicu s roditeljima i učenicima u Velikom tjednu. No nisam.

Samo sam na razrednu stranicu pod dodatnom nastavom iz likovne kulture stavila neke ideje za one koje žele, imaju vremena i mogućnosti da izrade košaricu za uskrsna jaja.

Zadatak nije bio obvezan.

Nemam ni povratnu informaciju tko ga je napravio. Nadam se da ćemo sljedeće školske godine u vrijeme Uskrsa, prije proljetnih praznika, biti u razredu i sve nadoknaditi.

Kako smo kao razred bili u samoizolaciji, svim svojim učenicima nacrtala sam čestitku, svaku ispisala rukopisnim pismom (u drugom smo razredu naučili pisana slova), ispisala kuverte.

Kćer ih je odnijela u poslovnicu pošte jer sam htjela biti sigurna da će svaki učenik dobiti moju čestitku prije Uskrsa.

Čestitke su poslane u ponedjeljak.

Nadala sam se da će do kraja tjedna – četvrtak, petak biti na željenim adresama. No, nitko od učenika, niti roditelja ništa nije rekao, a bilo mi je neugodno pitati je li stigla moja čestitka.

Na Uskrs sam dobila sms-ove i e-mailove s dobrim željama. Iako nisam očekivala poruke zahvale, počele su stizati tek poslije uskrsnog ponedjeljka. Jedna mi je mama rekla: „Hvala Vam jako ste ih razveselili, iako je čestitka došla kasnije. Bila je dobra namjera i velika vam hvala na tome“.

Nadam se da sljedeći Uskrs neću pisati čestitke, nego biti u razredu i mijenjati se s učenicima za pisanice. A onda, za vrijeme proljetnih praznika, puniti baterije za završetak školske godine.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■