INKLUZIVNA UČIONICA ■ 31. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Prošlost, sadašnjost, budućnost
objavljeno: 21. siječnja 2021.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Ovih dana iz Prirode i društva s učenicima obrađujem temu prošlost, sadašnjost i budućnost te razmišljam kako se mnogo toga promijenilo u mom razredu, a još se više promijenilo otkada sam bila učenica.
Kada sam bila učenica prvog razreda osnovne škole, ujutro su mi na vrata kucali Senka, Dražen i Mario pa smo onda nas četvero zvonili na portafon Sanji, Andrei, Giti i Meliti, a onda smo zajedno hodali Bosutskom ulicom prema školi. U drugom razredu preselili smo se u novi kvart, no priča je bila ista. Suzana s osmog kata išla je po Biljanu na sedmi kat, pa su njih dvije pozvonile Ljiljani na šestom katu i onda su pokupile Blaženku i mene na petom katu. Zatim smo pozvonili Jasminki u prizemlju pa čekali Koni, Robija, Ninu i Andreu i tako smo svi zajedno šetali do škole.
To je prošlost. Danas živim u istom naselju u kojem sam pohađala osnovnu školu, od drugog do osmog razreda. Sve se promijenilo. Ujutro jedva izađem autom iz svoje ulice jer je u kvartu od 7:40 do 8:00 ujutro neopisiva gužva.
Velik broj auta milimetarskim se pomacima približava osnovnoj školi, pred kojom roditelji ostavljaju svojeg školarca pa onda odlaze na posao.
Zašto je to tako?
Zar su doista školske torbe toliko teške?
Gledam učenike svog razreda, u torbi ima puno više stvari nego što bih očekivala prema rasporedu sati. Pernice na dva, tri kata, bočice s vodom, bilježnica za crtanje, neka igračka, neki slatkiš, poneka jabuka ili neko drugo voće, rezervna majica, kišobran i svašta nešto. Je li sve to potrebno imati u školskoj torbi?
Sigurno nije potrebno.
U torbi ima mnogo više stvari nego što bi ih trebalo biti.
Jutros pitam svoje učenike tko se došetao do škole. Dva učenika. Ostali su došli autom. Dovezli su ih mama ili tata prije nego su išli na posao.
I Luka je došao autom.
Luka koji živi u prvoj kući do škole.
Ne mogu vjerovati.
A Luka komentira kako je baš fora što se s mamom i tatom spusti liftom do garaže pa ga ostave pred školom.
Smatram da bismo Tjelesnu i zdravstvenu kulturu trebali imati, ne tri puta tjedno, nego svaki dan.
I dan danas se družim s prijateljicama iz mog nebodera. Jednom mjesečno idem na BiB kavu. To je druženje s Blaženkom i Biljanom. To su one djevojke s početka priče sa sedmog i petog kata, s kojima sam išla do škole i iz škole doma. Put od 120 koraka, trajao je pola sata.
Prošlost, sadašnjost,… Ne smijem zamišljati što nam u tom pogledu donosi budućnost. Kako će djeca u budućnosti dolaziti do škole? Možda ćemo ih teleportirati.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
