INKLUZIVNA UČIONICA ■ 41. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Provjere znanja, kontrolni rad, godišnji ispiti znanja
objavljeno: 11. lipnja 2021.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Godišnju provjeru znanja zadajem samo iz matematike i to za bodove, ali ne i za ocjenu. Iz te provjere mogu saznati u kojem dijelu gradiva imamo problema, koji dio gradiva je onaj kojemu sljedeće školske godine moram posvetiti veću pažnju. Ujedno, tu povratnu informaciju dobivaju i učenici i njihovi roditelji ako žele prije početka školske godine ponoviti gradivo i popuniti rupe u znanju.
Učenici se mogu i moraju ispitati na razne načine, a da to nije službena provjera znanja jer od nje imaju traume. Boli ih glava, boli ih trbuh ili se jednostavno osjećaju loše…
Moj učenik Marko je veselo, razigrano dijete. Aktivan je na svakom satu. Piše, računa, crta, verbalizira probleme, pronalazi rješenja, ali onaj dan kada zna da je u vremeniku najavljena provjera znanja, osjeća se loše. Boli ga glava, blijed je, tih, miran, povučen. Unaprijed ga je strah da će dobiti lošu ocjenu, da neće znati gradivo. Zašto je to tako?
Smatram da smo učenicima nižih razreda, vremenicima provjera znanja napravili „medvjeđu uslugu“. Radimo od učenika kampanjce. Ima onih učenika koji, kao moj Marko, imaju problema čim znaju da je neka provjera znanja najavljena. Ima roditelja koji prate vremenike provjera znanja i ponavljaju s djecom prije provjere znanja. Time i roditelji potiču kampanjski način učenja.
Zašto je ocjena važna? Zašto smo opterećeni s prosjekom? Zašto odličan uspjeh nije odličan uspjeh nego 5,00?
Gdje smo pogriješili?
Radimo li preveliki pritisak na učenike?
Na roditelje?
Na nas same?
Ako nije 5,00 dijete se neće moći upisati u željenu školu, na željeni fakultet. Od malih nogu radimo prevelik pritisak na djecu.
Kada je moja kćer dobila prvu jedinicu u trećem razredu osnovne škole, napravila sam joj za nagradu Sacher tortu. Gledala me je u čudu i brisala suze. Objasnila sam joj da je svaka ocjena za učenika. Da svaki učenik ponekad treba dobiti i ocjenu s kojom nije zadovoljan, ali da je ocjena putokaz da nešto mora učiti više ili na drugačiji način.
Uvjeravam svoje učenike da je svatko u nečemu dobar. Netko lijepo pjeva, netko lijepo crta, netko brzo čita, netko lijepo izražajno čita, netko dobro i brzo računa… Svatko se mora truditi biti dobar u onome što radi, ali moramo prihvatiti i činjenicu da ponekad neki drugi učenik u nekom zadatku može biti uspješniji od nas.
Zadnji tjedan nastave je pred nama. Osjeća se zasićenost kod učenika, osjeća se pad motivacije za učenje.
Osjeća se kraj školske godine. Trebamo se igrati, učiti raditi, ponavljati gradivo, ali ne trebamo barem zadnji tjedan nastave pisati provjere znanja. Jednostavno trebamo uživati s učenicima i biti sretni s onim što smo ih naučili.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
