SANDRINA UČIONICA ■ 280. ■
Prvi razred – neke nove generacije
objavljeno: 3. siječnja 2022.
Kolumna Sandra Vuk
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle.
SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
Moja želja da opisujem kako izgleda u učionici jednog prvog razreda izjalovila se ove jeseni. Pomislili bi da sam napokon na neki način „blagoslovljena” s manjim brojem učenika – 19, ali pokazalo se da sam u startu u svemu pogriješila.
Za ovu sam se moju osmu generaciju pripremala cijelo ljeto, organizirala webinare za učitelje 1. razreda, sama prisustvovala na raznim seminarima…
SANDRINA UČIONICA ■ 279. ■ Na pragu prvoga [drugi dio]
Sve na što sam bila spremna, nije bilo ono što me dočekalo. Od kraja kolovoza 2021. do prvog dana nastave doživljavala sam neprestani pritisak roditelja, roditeljski sastanak koji je bio mjesto verbalnog napada na mene, pisanje peticija. U cijeloj sam priči ja bila najmanji krivac, a opet prva na liniji između roditelja i škole.
Grad budućnosti?
Radim u „gradu budućnosti” koji najmanje brige vodi o samome školstvu, osim kad je potrebno u reklamne svrhe. Roditelji tako modernog i naprednog grada očekivali su barem za svoje učenike (vjerujući reklami) i školstvo dostojno prava djece na obvezno školovanje.
Kako roditeljima objasniti da ja ne gradim školske zgrade, da ne organiziram produženi boravak, da ne gradim kuhinje gdje bi se djeci, koja su cijeli dan u školi, omogućilo dostojno mjesto da jedu…
Kad sam donekle smirila roditelje, krenuli su školski dani. Prva sam dva tjedna samu sebe pitala jesam li negdje pogriješila jer nikako nisam mogla uhvatiti ritam rada, način komunikacije s učenicima, a ponašanje je pojedinaca bilo na razini jaslica…
Danima sam nakon dolaska s nastave šutjela i gledala u jednu točku pokušavajući shvatiti u čemu griješim, zašto obično pričanje priča ne uspijeva, zašto samo dok pjevam zavlada tišina…
Roditelji i uvid u učionicu
Roditelji su očekivali kao da smo u vrtiću da svaki dan kad dođu po dijete imam individualne razgovore: „Kako je moja danas? Kako moj danas? Plače li danas manje?“…pitanja koja su dolazila sa svih strana kad bih otvorila vrata.
Onda je krenuo i preodgoj roditelja. Kao da nisu čuli za epidemiološke mjere, uletavali su u prostorije škole kad im padne na pamet; često s mlađom djecom koja bi se zatim igrala lovice po učionici. Ako ne bi tako privukli pažnju, kucali bi na prozor, fotografirali kroz prozor ili bi, čekajući učenike, ispred prozora učionice igrali košarku pa bi dijete uzbuđeno vikalo: „Ono je moj tata“, a onda svi u valovima na prozor da vide tatu određenog učenika.
Nakon tjedan dana i donekle uvođenja oblika rada i raspoznavanja pojma što je škola, što se očekuje od škole, krenuli su roditeljski zahtjevi: Zašto niste ovo napisali, zašto niste ovo objavili, zašto niste ovo fotografirali…
Ponovo sam dane provodila u šutnji razmišljajući u čemu griješim, zašto i odrasli ne znaju što je škola (pitanje roditelja: Zašto nastava počinje u 8 sati, zašto ne počinje oko 9:30?) gledajući samo interes svoga djeteta.
Individue
Generacija učenika, koju sada poučavam, najveća je grupa individua na jednom mjestu. U nekom spektru znaju sve – koliko je planet Zemlja udaljena od Sunca, u drugom spektru ne znaju obuti papuče ili oprati ruke. Jako je teško raditi kad neke stvari, koje se očekuju da znaju i koje su dio kućnog odgoja, učenici jednostavno nemaju: korištenje koša za smeće, stavljanje dlana pred usta dok kišu ili kašlju, obrisati nos (vjerujte, skoro svaki drugi učenik u razredu ne zna obrisati nos), prepoznati svoje cipele ili jaknu, držati pribor za jelo, jesti zatvorenih usta, ne znaju da flaša s vodom ne mijenja dudu i da nisu u jaslicama da mogu leći i „dudati” flašicu.
Trudimo se iz dana u danu raditi prvenstveno na „kućnom odgoju”, na nečemu što su prijašnje generacije naučile od starijih u obitelji, saslušati, raditi po uputama, biti pristojan/a, dobar/dobra, dijeliti i sačekati svoj red.
NAŠ PRVI TJEDAN ŠKOLE I SAT GLAZBENE KULTURE
Da ne bismo negativno završili, ovo je tek 1. dio, a danas sam ponosna na sve što postižem sa svojim razredom, imam još puno dijelova na kojima trebamo raditi, ali toliko je pozitivan osjećaj dok smo u učionici da vjerujem da ćemo zajedno uspjeti.
■ Piše: Sandra VUK | učiteljica savjetnica | OŠ Sveta Nedelja ■
