Imam prijatelja Roberta čija kuća u Zagrebu nije stradala u potresu, ali ju je svejedno ovih dana prodao i kupio jedrilicu zato što se umorio od paničnih strahova: em tlo stalno podrhtava, em korona… Odlučio je živjeti na svojoj jedrilici, ploviti Jadranom, izbjegavati ljude i hraniti se samo onim što sâm upeca. Nisam mu htjela kvariti veselje i reći mu da čovjek svoje strahove sâm stvara i tovi pa ih vuče za sobom kao lance i okove, ne može im uteći ma kamo pobjegao… 

Često uopće nismo svjesni koliko razni strahovi upravljaju našim raspoloženjima, razmišljanjima, postupcima i koliko su zbog njih neka naša ponašanja iracionalna, pogotovo sad u vrijeme nastave na daljinu. Hrpe roditelja pišu zadaće umjesto svoje djece, umjesto njih rješavaju zadatke i ispite na mreži… bojeći se da loše ocjene djeci ne ugroze šanse za bolju budućnost. Hrpe učenika ukoče se zbog nekih svojih strahova: odgađaju, kasne, griješe, zaboravljaju, ne rade, podbacuju… pa ostavljaju dojam da su neodgovorni, ograničeno sposobni, lijeni…

A učitelji? U ovo vrijeme kad im škola na daljinu omogućuje kreativne slobode kakve nikad u povijesti nisu imali, pojedinci su se stisnuli u granice svojih strahova (od nadređenih, sustručnjaka, roditelja, lokalnih šerifa…) pa umjesto da si dopuste razmahati se i uzlejeti u neočekivanu, novu avanturu poučavanja u kojoj će uživati, deru po starome grčevito se držeći poznatoga, zadanoga, propisanoga; pucaju pod pritiscima zbog često sasvim nesuvislih naputaka i tablica koje moraju popuniti. Dopuste da im se odrežu krila.

Na današnju me kolumnu potaknula sinoćnja objava profesorice Paole GLAVURTIĆ iz OŠ Rogoznica na FB-u. Ona je, naime, svojim osmašima prije nekoliko dana ponudila set duhovitih fotomontaža umjetničkih portreta s Mr. Beanom i predložila im da pokušaju i oni napraviti nešto slično. Neki od radova koje su joj učenici poslali su i ovi.

Oduševila me, naime, sloboda, točnije nedostatak straha u tim radovima: straha od cenzure, straha od toga da se nešto ne smije, da se učiteljici neće svidjeti… Cijelu bih novu Pedagošku poemu mogla ispisati o odnosu učitelj-učenik koji progovara iz tih i svih ostalih radova koje možete vidjeti na profesoričinu FB-profilu.

Dragi moji, znam da među vama, u našim školama ima tisuće čarobnjaka poput Paole GLAVURTIĆ. Nažalost, ima i onih koji bi također mogli postati čarobnjaci u svojoj domeni da nisu zaustavljeni vlastitim balvanima straha. Strahovi su mala umiranja od kojih najčešće prvi stradaju entuzijazam i motivacija. Imam jedan svoj mali trik koji mi uvijek pomogne kad me strah pokušava omesti u nečemu što cijelim svojim bićem osjećam da je ispravno učiniti. Pomislim, naime, na to da se ne može umrijeti dvaput.

Pojma nemamo što sve možemo i umijemo kad se osjećamo slobodni. Ne mislim pritom samo na kreativnost u vizualizacijama, u nastavi, u učenju, nego u svemu u životu. Sloboda nam daje krila. A tako je jednostavno biti slobodan: samo se treba popeti na svoj strah i s njega uzletjeti.

Čvrsto vjerujem da je svaki učitelj potencijalni div: neki se ostvare pa to doista i postanu, neke strahovi zaustave i pretvore ih u nešto sitnije. Najveći divovi među učiteljima su oni koji uspiju svoje učenike potaknuti da i sami stasaju u divove.

■ Autor: Dinka JURIČIĆ ■