Razgovaram nekidan s prijateljicom s kojom sam dijelila klupu u osnovnoj školi. Ona danas radi u vrtiću. I, dakako, došli smo na temu današnje djece i današnjih roditelja. Pita me Jasminka: Sjećaš se kad smo s učiteljicom, umjesto na tjelesni, išli čistiti smeće oko škole?

Naravno da se sjećam. Imali smo veliku vreću i bilo nam je zanimljivo jer smo se natjecali tko će najviše smeća staviti u nju.

Danas to tako ne može. Ako se to i ostvari, onda je to PROJEKT zaštite i očuvanja okoliša. Djeca imaju rukavice. Akcija je unaprijed planirana, pripremana, potpisane su suglasnosti roditelja ili skrbnika kojima odobravaju djeci skupljanje otpada po školskom dvorištu.

Složile smo se uz kavu, Jasminka i ja, da je naše odrastanje i školovanje bilo u nekome drugom vremenu.

Kad smo već kod suglasnosti, mislim da smo doista pretjerali sa svima njima. Dakako da roditelj mora potpisati dopuštenje kad  idemo na neku izvanučioničku ili terensku nastavu, ali nije mi baš jasna suglasnost za sudjelovanje u nekom projektu koji se događa u razredu i tijekom nastave.

Konkretno, roditelji su nam potpisivali suglasnosti za korištenje aplikacijom na tabletima. Aplikacija se trenutno testira, a na tom projektu radi profesorica s fakulteta. Bilo je roditelja koji nisu potpisali suglasnost. Sad učitelj mora biti čarobnjak da tijekom tog vremena dok ostatak razreda uči i radi s tabletima, zabavi pojedinca i isto gradivo s njim prođe na zanimljiv način. Pitam se zašto roditelj nije potpisao tu suglasnost. Koji su za to opravdani ili neopravdani razlozi? U današnje vrijeme previše se svi skupa koristimo tehnologijom, no ovom se aplikacijom ne koristimo često. Zapravo, dva puta u jednom polugodištu.

Je li to skretanje pozornosti na dijete? Ili na sebe?

Roditeljima je naravno njegovo dijete najljepše, najdivnije, najpametnije i sve naj. I to je doista tako. I sama sam roditelj i moja su djeca uistinu najdivnija, najpametnija i naj u svakom smislu, meni kao roditelju. No moram priznati, iako nerado, da ima i druge djece koja su podjednako dobra, a u nečemu ako ne i bolja od moje djece.

Imala sam učenicu koja se u trećem razredu osnovne škole na sve beljila kao dvogodišnjakinja. Pozvala sam u razred roditelje da porazgovorimo o tome. Mama me začuđeno gledala i onda odgovorila: Smatrajte to riješenim.

Pao mi je kamen sa srca. Uvijek mi je nelagodno reći kad nešto nije kako bi trebalo biti. No i to je sastavni dio našeg posla. Nije sve uvijek divno. Ali tu smo da zajednički pomognemo učeniku i da ga izvedemo na pravi put. Ako je odnos između roditelja i učitelja suradnički, može se napraviti mnogo za dobrobit učenika. No, vratimo se priči o beljenju. Nakon nekoliko minuta, pri kraju informativnog razgovora, mama moje učenice kaže: Učiteljice, ne brinite za beljenje, Janu ću buditi svakog jutra nešto ranije za odlazak u školu. Nas dvije ćemo se beljiti jedna drugoj, pa će Jana imati manju potrebu beljiti se u školi.

Imala sam osjećaj da sam pod hladnim tušem. Ostala sam bez teksta.

Isto tako, nikad neću zaboraviti mamu Sonju. Jednog je jutra s nekoliko papira stajala ispred razreda s pitanjem kome da preda molbu, treba li je predati Agenciji za odgoj i obrazovanje… ili Ministarstvu… ili Učiteljskom vijeću.

Nije mi bilo jasno o kakvoj molbi mama Sonja govori i nježno sam je zamolila da mi objasni o čemu je riječ.

Mama Sonja odgovora: Pa znate da se moj sin ujutro teško budi, da ima niski tlak. Imam molbu da nastava počne u 10, a ne u 8 sati ujutro.

Dobro da se tada nisam srušila. Ne sjećam se ni što sam joj prvo odgovorila. Znam samo da sam je uputila ravnateljici.

Danas, kad o tome razmišljam, ponovno se pitam tko je u cijeloj priči razmažen – učenici ili roditelji.

■  Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■