Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 83. ■
Razmaženi učenici? Ili razmaženi roditelji?
objavljeno: 11. siječnja 2024.

Na kraju kalendarske godine radim rezime cijele godine. Pitam se što se to događa na ovom svijetu. Gdje smo pogriješili? Zašto su ljudi toliko sebični? Bahati? I pitam se tko je zapravo razmažen – učenici ili njihovi roditelji. Nekako si mislim da su roditelji ti koji nam svima diktiraju što trebamo ili što moramo. A mi im to zapravo dopuštamo.

Nekada su nam roditelji bili suradnici i imali smo zajednički cilj – odgajati i obrazovati djecu. Danas to nije tako.

Zadam lektiru Grga Čvarak i stigne poruka: Trebaju li učenici pročitati cijelu zbirku pjesama ili je dovoljno pročitati pjesmu Grga Čvarak?

Iskreno, ne znam što odgovoriti na to pitanje. Najradije bih odgovorila da je dovoljno pročitati samo naslov pjesme.

Jasno mi je da u današnje vrijeme roditelji imaju sve manje vremena i volje za rad sa svojim djetetom. Lakše je dijete uključiti u metar aktivnosti i baviti se njime tako da ga se razvozi od aktivnosti A do aktivnosti B.

Nisi dobar učitelj ako nešto tražiš od učenika jer trebaš poštovati učenikovu osobnost. Trebaš poštovati učenikova prava. I prava koja pripadaju roditeljima svakog učenika. Svi oni imaju svoja prava. A gdje su moja prava kao učiteljice?

Još sad me boli rečenica jednoga mog učenika iz prethodne generacije: Učiteljice, mi to sve znamo, ali nama je sve to dosadno i jednostavno nam se ne da.

Zapravo je ta rečenica odraz društva u kojemu živimo. Sve se događa prebrzo. Neću sad pisati o tome da su, kad sam ja bila dijete, na televiziji postojala dva programa i da se TV program nije emitirao cijeli dan. Današnjoj je djeci to nezamislivo. Televizori imaju nebrojeno mnogo programa i rade 24 sata dnevno. Crtić ne moraš gledati cijeli, nego ga premotaš da vidiš kraj. U kinu se leži, jedu kokice, pije sok, a film glasno komentira. Igrice na mobitelu i kompjutoru brze su i akcijske. Od malih nogu djeca dobivaju mobitel u ruke i igraju igrice. Nemaju strpljenja odslušati slikovnicu do kraja.

Da, druga su vremena.

Odlazim iz škole, a učenica me pita: Hoćeš se presvući i doći ljepše odjevena na priredbu?

Što odgovoriti na to pitanje? Ista djevojčica je komentirala drugu djevojčicu iz razreda i posprdno prokomentirala kako je njena majica nije poznate marke ni  brenda, a ona ima sličnu, ali bolju, koju je poznate marke..

Tjedan dana kasnije, došla sam u razred i pohvalila sam se svojom novom majicom koja nije ni jednog poznatog brenda.  I, naravno, odradila sam u razredu nekoliko radionica na temu ruganja i omalovažavanja. Nadam se da su ostavile bar mali trag u njihovu odrastanju.

Ne kažem da je sve bilo bolje kad sam ja bila mala, ali bilo je nekog poštovanja kojega više nema.

Danas su ljudi egoistični i važni sami sebi. Svijet se vrti oko mene, zatim dugo, dugo ni oko koga drugoga, a onda opet oko mene.

Nema empatije za druge. Nema sitnih znakova pažnje.

Što god napraviš za svoj razred, podrazumijeva se da je to trebalo biti tako.

I primijetila sam da su oni roditelji prema kojima sam se trudila biti najbolja, oni najzahtjevniji, zapravo najmanje zahvalni. U prošloj sam generaciji imala roditelja koji me uvijek zvao vikendom, i to zbog nebitnih i manje važnih stvari. Zaključila sam da je zapravo jako razmažen i sebičan. Ja sam u nekim okolnostima prestroga, a u nekima preblaga. Uvijek postavim leđa, razgovaram s roditeljima te pokušavam doći do nekog rješenja skupa s njima.

No, ne volim kad me zovu Ivančica. Ja bih u njihovim kućama trebala biti učiteljica Ivančica. Nismo si kućni prijatelji i ne idemo skupa na kavu. Kod kuće, kad roditelji razgovaraju između sebe, zovu nas imenom i djeca to tako čuju i kopiraju.

Jedan moj učenik neki dan me pitao: Kada dolazi Tatjana?

Čuj ti njega… TKO? On ponovi: Kada dolazi Tatjana? (Tatjana je učiteljica iz produženog boravka.)

Ne znam što bih mu odgovorila. Misliš li na učiteljicu Tatjanu?

A on će na to: Da, pa to sam te pitao.

Ostala sam bez teksta.

Kad bolje razmislim, nema više bontona, Bečke škole, zagrebačkog razreda. Kulture. Ili je možda mene moja mama pogrešno odgajala?

Mislim da nije, jer i sada u razredu imam divne učenike i divne roditelje. Uvijek se u svakoj generaciji nađe neki žulj. Neki roditelj koji za sebe misli da je bolji od drugih i, nažalost, tako odgaja i svoje dijete. A odgoj ipak dolazi od doma.

■  Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■