Iako sam ovih dana dobila neke nagrade i potvrde svojega rada, zasad su mi jedino mjerilo uspješnosti (koje zaista priznajem) moji učenici.

Učenici trećega razreda vrlo često imaju dvojake osjećaje u vezi sa školom  ̶  iako vole zajedništvo i razrednu atmosferu, u njima se javlja želja za samoostvarenjem (tj. javlja se lagani bunt prema svemu što iziskuje učenje i/ili razvijanje određene navike te prema aktivnostima koje ne bi radili u nekome trenutku).

Često se naš sat hrvatskoga jezika ili matematike pretvori u razgovor/raspravu o tome zašto treba učiti. Nikako da shvate zašto nam je učenje potrebno u životu.

Dok razgovaramo, suočavaju me s primjerima uspješnih pojedinaca koji nisu završili visoku školu, a bolje im je nego nama itd.

Često služim kao glas razuma, a katkad, kako bi oni rekli, razmišljam kao njihova baka. Tada se zapitam jesam li zaista u godinama kad razmišljam „kao baka“.

Škola je obrazovna ustanova, ali i mjesto gdje se stječu socijalne vještine, uči se o životu s pomoću prikaza stvarnih situacija. Ako je cilj cjelodnevna nastava, sav teret školovanja i odgajanja djece past će na leđa učitelja. 

Kao što moji učenici pitaju što će im škola, znanje i što da rade s tim svim podatcima, tako se i ja pitam gdje da krenem. Koji novi izazov staviti pred sebe? O kojemu području još mogu učiti, napredovati, dati što novo, ostvariti se?

Nakon Carnetove korisničke konferencije (Šibenik, 5. – 9. studenoga 2019.) sve češće si postavljam to pitanje. Sudjelovala sam na svim radionicama, predavanjima, interaktivnim izlaganjima, ali mi se činilo da sam odavno sve to prerasla.

Ja vidim druga pitanja pred sobom, ja vidim put koji ne vodi k dobrome, osim opće informatičke pismenosti učitelja i nastavnika. Kad čitam stručnu, noviju literaturu, vidim da se svi oni koji su zagriženi kao i ja posljednjih desetak godina pitaju isto.

Neki „recikliraju“ svoje projekte i metode poučavanja i čvrsto se drže toga da su oni bili prvi, da su pioniri i stalno ponavljaju istu temu, vrte je već godinama. Drugi prikazuju kako su nešto primijenili u razredu (i sama sam među njima). Pritom često skrivaju ono osnovno: da rade upotrebljavajući vlastite izvore i materijale, da nisu prihvaćeni u svojim školama i da ih doživljavaju kao „frikove“.

Treći uglavnom vrte pojmove iz literature docirajući u svojim predavanjima i praveći se da su sve doživjeli i da sve znaju, a mnogi od njih nogom nisu stupili u razred posljednje dvije-tri godine.

Sasvim je normalno da si postavljam pitanje: „A gdje da krenem?“

Naravno, ne smijem zaboraviti i svoj odlazak iz udruge koju sam gradila i stvarala, stoga mi je jako teško palo kad sam vidjela da se moj rad rasipa, gazi i umanjuje. Nikada o lošim događajima nisam pisala ružno jer sam sve prolazila u tišini. Zato neću ni sada, odbolovat ću.

Preostaje mi da zatvorim vrata učionice dok ne nađem odgovor na svoje pitanje.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja ■ Moj web https://xn--sandrinauionica-z3b.weebly.com/  ■  Razredna stranica 3. B https://sites.google.com/view/svetanedelja3b/ ■ Webučionica web alati za rad u nastavi https://webucionica.weebly.com/ ■

……….

Kolumna je utemeljena na osobnome iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskoga portala i Školske knjige.