Evo nas na kraju još jedne školske godine koja je bila drukčija od svih do sada. Kao razred, četiri smo puta bili u samoizolaciji.   Ove školske godine nismo išli u kino. Nismo išli u kazalište. Nismo išli na terensku nastavu izvan mjesta stanovanja, nego su naše terenske nastave bile do rijeke Save. Uz nasip smo proučavali godišnja doba. U školskom dvorištu, promatrali smo stablo kestena tijekom godišnjih doba. Promet, zračnu luku, autobusni kolodvor i željeznički kolodvor promatrali smo na zaslonu računala.

Filmove smo gledali u razredu.

Redove smo označili brojevima.

Maštali smo i zamišljali da smo u kinu.

Čitali smo knjige. Posebno su nam se svidjele knjige autorice Željke Horvat Vukelja: Slikopriče, Nove slikopriče, Petra uči plivati, Hrabrica.

Uživali smo u lektirama.

A onda smo sjeli u učionicu i pisali sastavak kako zamišljamo spisateljicu. Dok su učenici pisali, petljala sam po laptopu, a onda se na Zoom pozivu pojavila spisateljica Željka Horvat Vukelja. Mir, tišina u razredu i sve oči na platnu.

Gledali smo njene instrumente, učili pjesmu o slonu, pjevali, slušali, igrali se, rješavali rebuse.… Uživali smo!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Na kraju susreta učenici su postavljali zanimljiva pitanja:

S kojom rukom pišete?

Koja vam je najdraža vaša knjiga?

Gdje pronalazite inspiraciju za priče? Kada ste počeli pisati?“

Pitanja je zaista bilo jako puno, a vremena za odgovore malo.

Zajedno smo mahali teti Željki i ona je mahala nama.

Kada se Zoom isključio, u razredu je vladala tišina. Crtali smo svoju slikopriču. Iz zadnje se klupe čuo komentar: „Možda kada prođe korona upoznamo spisateljicu i zagrlimo ju!“

Šećerni kraj godine!

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■   OŠ Trnjanska, Zagreb ■