INKLUZIVNA UČIONICA ■ 76. ■
Škola je odgojno-obrazovna ustanova, ili griješim?
objavljeno: 25. travnja 2023.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Razmišljam. Vratila sam se četiri mjeseca unatrag. Božićna predstava. Moj razred i ja pripremili smo roditeljima malu razrednu božićnu predstavu. Na njoj je svaki učenik imao ulogu, smatram da je to dobra prilika da se okušaju u javnom nastupu.
U svakom naraštaju imam barem po jednu razrednu predstavu. Najčešće je to u prvom razredu za Majčin dan, u drugom razredu za Svetog Nikolu, u trećemu za Božić, a u četvrtome po izboru učenika. Najčešće je to ona oproštajna, za kraj četvrtog razreda.
Za Božić su se poslije predstave svi razbježali svojim kućama. Razumijem. Tjedan prije Božića nekako smo svi usmjereni na to da budemo što više doma u pripremama za blagdan. Nakon predstave nekoliko mi je roditelja prišlo i čestitalo Božić.
To me je veoma razočaralo. Doista nisam očekivala nikakve božićne darove, ali čestitku jesam. Čestitala mi je jedna četvrtina roditelja, ostali su se pokupili svojim kućama.
Tužno. Tužno i žalosno.
Nakon razredne predstave poslala sam roditeljima e-poruku. U poruci sam pohvalila sve svoje male izvođače i čestitala svim svojim učenicima na dobro odrađenoj predstavi. Usput sam svim roditeljima i učenicima poslala čestitku za Božić.
Jedna četvrtina roditelje uzvratila je čestitku i zahvalila na predstavi.
Škola je odgojno-obrazovna ustanova, zar ne? Mučilo me to cijelo vrijeme i nakon zimskih praznika u razredu smo razgovarali da treba starijima, susjedima, prijateljima, učiteljicama, poštaru, kuharici… čestitati nadolazeće blagdane. U teoriji svi to znaju. Svi su se složili da je lijepo i napraviti čestitku i dati je od srca.
Uskrs je iza nas. Zadnjeg tjedna prije proljetnih praznika dogovorila sam se sa svojim učenicima četvrtog razreda da ćemo roditeljima izraditi vjenčić za vrata. Složili smo se da je bolje izraditi vjenčić nego čestitku, jer njega mogu staviti na vrata, te da će ga zadnjeg dana prije blagdana odnijeti kući i čestitati Uskrs svojim ukućanima. Tako je i bilo.
Tijekom Velike subote, Uskrsa i Uskrsnog ponedjeljka dobila sam nekoliko čestitaka od svojih učenika i jednog roditelja. Taj jedan roditelj moj je učenik iz prvog naraštaja.
Zapravo, jedna četvrtina učenika čestitala mi je Uskrs.
Pitam se gdje sam pogriješila? Što je s preostale tri četvrtine učenika?
Zar škola nije odgojno-obrazovna ustanova? Očekujem li previše ako očekujem čestitku? Ako očekujem ispruženu ruku i dvije riječi SRETAN BOŽIĆ ili SRETAN USKRS!?
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
