INKLUZIVNA UČIONICA ■ 44. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Škola u prirodi i početak školske godine
objavljeno: 7. listopada 2021.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Početak nove školske godine za svakog je učitelja stresan jer do najsitnijih detalja treba dobro isplanirati školsku godinu. Učitelj mora osmisliti kurikulum svakog predmeta, inicijalne provjere, kriterije vrednovanja, preventivne programe i još mnogo toga. Nama se u tu priču uplela i Škola u prirodi. To je dodalo još puno posla, ali smo bili sretni i uzbuđeni!
Prvo smo pozvali roditelje na roditeljski sastanak na kojem smo predstavili plan rada Škole u prirodi: kada idemo, kada stiže autobus pred školu, kada stiže autobus na odredište, koje ćemo radionice realizirati, šetnje koje planiramo provesti kao što su odlazak u rudnik, šetnja do tornja, šetnja do kapelice, slobodna šetnja s ciljem orijentacije i prepoznavanja drveća i biljnog svijeta…
Morali smo dogovoriti i što ćemo ponijeti sa sobom, kakav je večernji program i odgovoriti na sva pitanja roditelja.
Prema novim uputama epidemiologa svi smo se morali testirati prije odlaska. Kako su testiranje morali platiti roditelji, Dom Crvenog križa i organizacija Crveni križ snizili su cijenu boravka. Da bismo roditeljima olakšali testiranje djece i izbjegli pojedinačne posjete Domovima zdravlja i Zavodima, organizirali smo testiranje u školi što je prihvatila većina roditelja.
Na sastanku smo dogovorili i što sve djeca trebaju ponijeti: ručnike, papuče, sportsku opremu, trenirke, majice… Zamolili smo roditelje da za odlazak u Školu u prirodi ne kupuju nove stvari.
Napomenuli smo i da učenici moraju znati što je njihovo, moraju moći prepoznati svoju jaknu, svoje hlače, svoju potkošulju… što trećaši već znaju.
Posljednja točka sastanka bila je prehrana. Pročitali smo roditeljima predloženi jelovnik. Nitko u razredu nema zdravstvenih problema i svi smiju jesti sve što je planirano. Kako to već biva s djecom, neki roditelji su napomenuli da njihovo dijete ne voli jesti neke od predloženih jela.
Boravak u Školi u prirodi bit će im biti prilika da probaju i hranu koju manje vole. Gladni sigurno neće biti.
Roditelji su se složili da učenici ne nose mobitele.
I velika, velika im hvala na toj zajedničkoj odluci. Svaki je roditelj, kada je trebao, svoje dijete nazvao na učiteljičin mobitel. Isto su tako učenici, kada su imali potrebu nazvati roditelje, mogli nakratko posuditi mobitel od učiteljice.
Sljedećeg dana došli su zdravstveni radnici u školu. Svi smo se testirali i s negativnim nalazima sljedećeg jutra krenuli u avanturu Škole u prirodi.
Nakon dvije godine, od kada je korona u našim školama, doista nam je nedostajalo druženje s prijateljima iz razreda, igra, smijeh, priroda…
Negdje sam pročitala jedan citat: „Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to nedostaje.“
Sretna sam što smo našim učenicima, barem nakratko, omogućili to malo što im je nedostajalo.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
