Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA [21]
Škola za život – kraj školske godine
objavljeno: 18. lipnja 2020.

Na kraju smo školske godine… Ova školska godina bila je najteža u mojih trideset godina staža. Toliko specifična, drukčija od svih dosadašnjih: štrajk učitelja, covid 19, organizacija škole na daljinu… . Dijete sam iz prosvjetarske obitelji. Mojoj je mami najdraži dan u godini bio prvi dan nastave u novoj školskoj godini.

Taj osjećaj i to zadovoljstvo prenijela je i na mene i na tatu. Tako smo nas troje, svi u prosvjeti, godine brojali po školskim, a ne kalendarskim godinama. Sada smo na samom kraju ove školske godine, a ja sam izuzetno sretna što ova školska godina završava.

Završavam prvi razred.

Sve svoje generacije do sada, pamtim po tom prvom razredu kada prihvatim „učenike bebe“ i tijekom prve godine, dan po dan, zajedno svladavamo slova, brojeve i postajemo učenici.

Uvijek sam voljela taj prvi razred i njihove oči, njihova pitanja, radoznalost, njihov strah od škole i novog i nepoznatog. Još me je više veselilo postepeno opuštanje i privikavanje na novo razdoblje života, na školu i školovanje.

Uvijek sam smatrala kako djeca prvo moraju zavoljeti ići u školu, a onda se postepeno privikavati na školu. U ovu sam školsku godinu i ja ušla s određenim strahom i željom da škola bude zaista po mjeri učenika, roditelja i učitelja.

Onako kako je zovu – škola za život.

U ovoj sam generaciji u razredu imala učenicu s Downovim sindromom. U zadnje četiri generacije, četvrto dijete s istim sindromom.

Veselila sam se uspjehu svakog učenika s teškoćom u svom razredu.

Osjećaj kada takvo dijete uspije je neopisiv, razveseli te i raznježi. Osmijeh učenika koji je uspio obaviti zadatak i naučiti nešto što je u početku izgledalo nemoguće je prekrasan i inspirativan.

U ovoj školskoj godini, nedostaju mi takvi osjećaji vezani za moju Maru. Mara je napredovala svojim ritmom – vrlo uspješno od početka do kraja školske godine.

Osjećam se nekako zakinuto što nisam bila na „prvoj liniji“ kada se dogodio taj klik…

Tu sreću i to zadovoljstvo, u ovoj su godini, imali njeni roditelji i njena asistentica. Privikli smo se, i oni i ja, na školu za život. Sada mi i ta fraza „Škola za život“ ima pravu težinu. Zaista je to ove školske godine i bilo tako.

U moj razred u ovoj školskoj godini došla je i Samah.

Djevojčica koja ne zna hrvatski jezik. Nešto malo razumije engleski. I upravo mi je ona vratila osmijeh na lice.

Zadnji tjedan nastave koji smo proveli u školi prije zatvaranja…

Za vrijeme korone, Samah nije učila hrvatski.

Napravili smo korak naprijed prije nastave na daljinu, no kada smo se vratili u školu bili smo opet na početku.

Međutim, moram reći kako mi je ovih zadnjih mjesec dana vratilo vjeru u učenje u razredu, potrebu i ljubav prema učiteljskom pozivu. Radimo zadatke iz matematike: ponavljanje i vježbanje zbrajanja i oduzimanja do 20.

Samah sjedi u prvoj klupi, ispred mene i na hrvatskom računa: „Jedanaaaest i dva su triest…“

Dijete se jako, jako trudi i lovi i hoće i može i zna… Vratila mi je volju, vratila mi je energiju i vratila mi je sve ono što mi je nastava na daljinu ukrala. Osjećam se ponosno, osjećam se važno, osjećam se učiteljski. Ja sam sretna učiteljica.

Veselim se novoj nastavnoj godini. Veselim se drugom razredu. Jedva čekam prvi dan nastave u školskoj godini 2020./2021.

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■