Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 26. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Slomljeno srce
objavljeno: 12. studenoga 2020.

Ove smo godine prvi puta imali jesenske praznike. Naši susjedi Slovenci u to vrijeme imaju tzv. Krumpirove praznike. Pitala sam zašto se zovu Krumpirovi praznici te sam saznala da su nekada djeca roditeljima pomagala vaditi krumpir iz zemlje i zato su ti praznici dobili ime Krumpirovi.

Nakon naših jesenskih praznika našli smo se ponovno u školi. To jutro bila sam dežurni učitelji sa špric-kanticom na ulazu u školu te sam dezinficirala ruke učenicima koji su dolazili u školu i mjerila temperaturu onima koji to nisu napravili kod kuće.

Zbog jutarnjeg dežurstva nisam bila u svom razredu pa nisam sudjelovala u našem jutarnjem okupljanju. Učenici međusobno razgovaraju, a ja se pripremam za nastavu i slušam njihove razgovore i na taj način ih dodatno upoznajem.

Nakon što je zvonilo, prišla mi je jedna djevojčica iz razreda s najtužnijim pogledom ikada. Tiho mi je prošaptala kako mi mora nešto reći. Stale smo ispred razreda i ispričala mi je kako je dvije prijateljice iz razreda zadirkuju zbog majice s jednorogom.

Prvo nisam shvatila u čemu je problem, a onda mi je rekla da je majica kupljena u jeftinom dućanu. Ne mogu opisati koliko sam bila ljuta, jadna, živčana… Došlo mi je da vičem, galamim, urlam…

A onda sam primijenila svoju tehniku hlađenja i glasno brojala unatrag od dvadeset do jedan pa pozvala svoje učenice na razgovor… Objasnile su mi da su one takve majice s jednorogom vidjele u PEPCO-u, a da one obje takve slične imaju iz Zare…

Gledam ih, slušam i ne vjerujem…

Ne vjerujem što djevojčice od osam godina komentiraju.

Pokušala sam im objasniti kako smo svi jednaki, a svatko je različit…

Netko ima plavu kosu i plave oči, netko smeđu kosu i smeđe oči, netko lijepo pjeva, netko lijepo crta… i nikakve veze, baš nikakve, nema tko ima kakvu odjeću ili obuću.

Rekla sam im kako je moja tunika kupljena u Kiku, a ja sam jako sretna da sam kupila tako lijepu tuniku u „jeftinoj“ trgovini. Zamolila sam ih da više tako ne razmišljaju. I krenuli smo na nastavu.

Ta priča nije mi dala mira. Pozvala sam na sljedeće informacije roditelje tih učenica, a za sutradan sam pripremila radionicu „Slomljeno srce“.

Prvo su učenici na komadu papira nacrtali srce. Svaki je učenik svoje srce morao pobojati, a zatim ga prstima otkidati s papira, pazeći da ga ne podere. Tu su se morali pomučiti. Nisu smjeli rabiti škare. Kada je svaki učenik imao u ruci svoje srce, objasnila sam im što trebaju raditi dok će slušati priču koju ću im pročitati.

Kada u priči primijete da je dječak povrijeđen, trebaju malo podrapati svoje srce. Čitala sam priču, a moji su učenici trgali svoja srca. Mara je slušala priču, trgala srce, lijepila srce… Na kraju priče neka su srca bila potpuno podrapana.

Dobili su novi papir na koji su trebali zalijepiti svoje potrgano srce. Na srcu su ostali tragovi i ožiljci.

Zaključili smo svi zajedno da kada te netko povrijedi, oprostiš, ali ožiljak ostane. Svoja srca nosili su kući kako bi ih spremili.

Razmišljam o sljedećoj radionici na satu razrednika jer škola je odgojno-obrazovna ustanova u kojoj djecu i obrazujemo i odgajamo.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■