Na Socotri se vrlo brzo prestane razmišljati u kategorijama „znamenitosti”. To nije otok koji se obilazi, nego otok koji te mnogočemu uči. I što dulje boraviš, to biva jasnije da priroda, koliko god bila spektakularna, nije jedina priča radi koje si ovdje. Socotra je slojevita. Ispod pejzaža krije se povijest ljudi koji su ovamo dolazili stoljećima prije nas, često bez jasnog plana povratka.

Danas se Socotra opisuje kao „izolirani raj”, ali povijesni zapisi govore suprotno. Otok je bio jedna od ključnih točaka pomorskih ruta između Indije, Arapskog poluotoka i istočne Afrike. Nalazio se na mjestu gdje su se sudarali monsunski vjetrovi, trgovački interesi i religije. Upravo zato ovdje nisu dolazili slučajni putnici, nego oni koji su znali da more ne prašta pogreške.

♦ Hoq Cave – arhiva pomoraca i zavjeta

Jedan se od najsnažnijih dokaza pomorske prošlosti nalazi duboko u unutrašnjosti otoka, u špilji Hoq. Do nje se ne dolazi slučajno. Put vodi kroz kamenjar i tišinu, a sam položaj špilje – visoko iznad obale, ali dovoljno blizu da se vidi s mora sugerira njezinu funkciju.

Hoq Cave duga je više od tri kilometra i jedna je od najvećih špilja na Bliskom istoku. No njezina prava vrijednost nije u geologiji, nego u onome što su ljudi u njoj ostavili.

Piše: Maja MAČINKO

Na zidovima su pronađeni natpisi na grčkom, aramejskom, južnoarapskom i indijskom pismu brahmi. Datirani su između 2. i 4. stoljeća naše ere. To znači da su ovdje, u istom prostoru, boravili indijski trgovci, grčki moreplovci, Aramejci i stanovnici južne Arabije. Ne kao osvajači, nego kao ljudi koji su dijelili isto more i iste strahove. Mnogi su natpisi jednostavni: ime, poruka bogu, znak prisutnosti. Ali upravo ta jednostavnost govori mnogo, ljudi su ovdje dolazili tražiti zaštitu, zahvaliti za preživljenu plovidbu ili ostaviti zavjet prije nego što bi ponovno izašli na more.

Arheolozi pretpostavljaju da je špilja imala funkciju pomorskog svetišta. Pronađeni su tragovi tamjana i ugljena, a u blizini ulaza i ostatci ritualnih ognjišta. To nije bila špilja u koju se sklanjalo od oluje, nego mjesto kojem se dolazilo svjesno. Kad stojiš ondje, u toj tišini, i znaš da su prije gotovo dvije tisuće godina ljudi stajali na istom mjestu s istom neizvjesnošću pred sobom, shvatiš da Socotra nikada nije bila zaboravljena. Samo je bila izvan glavnih tokova moći.

♦ Arher

Nakon tisuća godina zavjeta i natpisa naša je prva noć na otoku bila potpuno prizemljena u pijesku, pod šatorima, u Arheru. Ondje se slatkovodni potok probija kroz stijene i ulijeva ravno u ocean, rijedak prizor čak i za one koji su puno putovali.

Uvečer, kad se svjetlo počne gasiti, Arher postaje gotovo nestvaran. Dine gube jasne obrise i pretvaraju se u sjene, more se stišava, a oko tebe nema ničega što bi podsjećalo na uobičajeni pojam smještaja. Nema hotela. Nema reflektora. Nema zvuka prometa. Samo vjetar i valovi, i naši šatori. U tom trenutku Socotra prestaje biti turistička destinacija i postaje iskustvo sasvim drukčije od svih do sada.

Dine nisu ondje slučajno. Arher ima neke od najviših pješčanih dina na otoku koje na pojedinim mjestima dosežu i više od 150 metara. Nastale su dugotrajnim djelovanjem vjetra, istog onog koji stoljećima oblikuje i krajolik, i način života ljudi na otoku. Ti vjetrovi nisu samo prolazna pojava. Svake godine, tijekom monsunske sezone, Socotra se gotovo potpuno odsiječe od svijeta. Avioni tada ne slijeću, brodovi ne pristaju, a more postaje pregrubo za plovidbu. Ovdje to nije izvanredno stanje, nego poznat ritam. Ljudi znaju da se s vjetrom ne pregovara. Kad dođe, život se jednostavno prilagodi – sporije, tiše, s onim što imaš.

Dok smo te prve večeri sjedili pod šatorima u Arheru, slušajući kako vjetar nosi pijesak prema moru, nismo razmišljali o tome. Tada je to bio samo krajolik. Tek sam kasnije shvatila da je taj vjetar ključ za razumijevanje cijelog otoka.

♦ Detwah laguna i plaža Shoab

Detwah Lagoon, zapadni dio otoka, često se opisuje kao „mirno mjesto”. No njegova je važnost vrlo konkretna i mjerljiva. Detwah je jedino Ramsarovo nalazište u Jemenu, međunarodno zaštićeno močvarno područje od ključne važnosti za globalnu bioraznolikost.

Plitka voda lagune služi kao prirodni rasadnik riba. Ovdje se razvija mlađ koja kasnije naseljava otvoreno more i omogućuje opstanak ribljih populacija na širem području. Ribolov unutar lagune nije dopušten, upravo zato što bi narušavanje tog osjetljivog sustava imalo dugoročne posljedice za cijeli otok. U prijevodu: bez Detwaha nema ni ribe. A bez ribe nema ni sigurnosti hrane za velik dio stanovništva. Gledajući tu tišinu lagune, teško je povjerovati koliko o njoj ovisi svakodnevni život ljudi na otoku.

Do Shoaba se dolazi brodom. Plovidba uz obalu otkriva stijene koje se uzdižu iz mora i uvale bez ikakvog traga gradnje. Na tom smo putu doživjeli jedan od onih trenutaka koji se ne planiraju – dupini su pratili čamac, izranjali uz nas i nestajali u valovima. U Shoabu smo iz malih čamaca pecali s lokalnim ribarima, bez moderne opreme, na način kakav se ovdje koristi generacijama. Povratak je bio zahtjevniji. Valovi su se pojačali i more je pokazalo koliko se uvjeti mogu brzo promijeniti.

♦ Homhil, koze, biljke i sporost prirode

Ako postoji mjesto na Socotri, koje izgleda kao da je nacrtano, onda je to Homhil. Visoravan obrasla endemskim biljem, strmi rubovi s pogledom na Indijski ocean i prirodni bazen na samom rubu litice, često nazivan „infinity pool” Socotre. Plivaš, a ispred tebe nema ničega osim horizonta. Bez betona, bez rukohvata, bez ikakvog traga gradnje. Kao da si usred neke razglednice.

No na Homhilu se vrlo jasno vidi još jedan sukob koji se rijetko spominje u turističkim pričama, onaj između opstanka ljudi i opstanka biljaka. Koze su temelj lokalnog života. No upravo one predstavljaju najveću prijetnju endemskoj flori jer jedu mladice biljaka koje rastu iznimno sporo. Dragon blood tree, frankincense i bottle tree ne mogu se regenerirati brzinom koja bi pratila intenzivnu ispašu.

U Homhilu smo vidjeli ograđene palme datulja i mlada stabla. Ograde nisu tu zbog estetike, nego zbog preživljavanja. Bez njih nova generacija biljaka jednostavno ne bi imala šansu. To je stalna borba bez jasnog rješenja. Koze su nužne ljudima. Biljke su nužne otoku. I jedno, i drugo dio su istog sustava koji se pokušava održati u ravnoteži.

♦ Kaleesan i Dihamri

More smo tog dana ostavili iza sebe, ali pijesak nas je ponovno navečer dočekao. Put prema Kaleesanu vodi izvan asfaltiranih cesta, kroz kanjone kojima se može proći samo terenskim vozilima. To nije turistička atrakcija, nego realnost otoka čija je unutrašnjost teško dostupna zbog reljefa i vremenskih uvjeta. Te off-road vožnje nisu bile samo prijelaz s točke A na točku B. Satima smo se truckali kroz kamenjar i kanjone, a za volanom je bio Mubarak – uvijek nasmijan, uvijek dobre volje. Dok je auto skakao po neravnom terenu, učio me riječi na soqotrijskom jeziku koji se ovdje još uvijek govori. Najčešće je ponavljao izraz „amut tebeh” – što znači da je sve u redu, da je dobro, da nema razloga za brigu. Govorio je to i kad bismo se probijali kroz kanjone, i kad bi stali na pauzu, i kad bismo se samo nasmijali bez ikakva razloga. S vremenom nas je taj smijeh povezao. Bez puno riječi, bez objašnjavanja. Samo vožnja, prašina, pogled kroz prozor i amut tebeh kao odgovor na sve oko nas.

Kaleesan je poznat po prirodnim slatkovodnim bazenima koji nastaju nakon sezonskih kiša. Na otoku bez stalnih rijeka ovakva mjesta imaju stvarnu vrijednost. Ona služe ljudima, stoci i divljim životinjama kao izvor pitke vode u sušnim razdobljima. Ondje smo prvi put vidjeli bottle tree u cvatu. Adenium obesum socotranum, endemski sukulent, raste iznimno sporo, a cvjeta kratko i rijetko. Njegovo cvjetanje ovisi o količini oborina i smatra se pokazateljem „dobre sezone”.

Dihamri, s druge strane, otkriva potpuno drukčiji svijet. Pod morem se otvara jedan od najbogatijih morskih ekosustava u regiji. Koralji, ribe i tišina koju prekida samo vlastito disanje. No i ovdje voda ima dvostruku ulogu. Kad je mirna, donosi hranu i sigurnost. Kad se promijeni, ribolov staje i ljudi se povlače na obalu.

♦ Noć među bijelim dinama

Nakon dana provedenog u kanjonima večer nas je dovela do bijelih dina na sjevernoj obali otoka. Pijesak ondje nije zlatan ni smeđ, nego gotovo mliječno bijel, a noć provedena kraj njih djeluje kao da si sletio na neki drugi planet.

Spavali smo pod šatorima, a ujutro smo se probudili prije sunca. Kad se prvi zraci pojave iza dina, cijeli krajolik na nekoliko minuta postaje zlatan. To nisu trenutci za fotografiranje, to su trenuci koje jednostavno moraš gledati ako si ljubitelj izlazaka sunca.

Večeri na kampovima često završavaju jednako: oko male vatre, uz čaj i tišinu koja se polako pretvara u razgovor. Tada dolaze na red mitovi i legende otoka. Priče o zmajevoj krvi, o duhovima planina, o mornarima koji su ostavljali zapise u špiljama, o kraljici od Sabe i blagu skrivenom negdje u stijenama. Neke zvuče kao bajke, neke kao povijesne bilješke, a većina kao mješavina svega toga. Na Socotri se mit ne priča da bi se impresioniralo, nego da bi se sačuvalo sjećanje kroz generacije. To su priče koje se prenose jer objašnjavaju svijet na način koji znanost ne pokušava osporiti, nego samo nadopuniti.

♦ Fermhin – šuma zmajeve krvi

Osjećaj sporosti prirode kasnije se preselio i u našu situaciju. Na visoravni Dixam, na oko 700 metara nadmorske visine, nalazi se Fermhin Forest, najveća preostala koncentracija dragon blood tree stabala na svijetu. Njihove krošnje nalikuju kišobranima okrenutim prema nebu.

Noć je u Fermhinu bila hladna. Iako je Socotra sinonim za sunce i toplinu, visina i vjetar brzo spuste temperaturu. Spavali smo u šatorima pod zvijezdama, uz vatru koja je bila nužnost, ne romantika. Te večeri upoznali smo Saada, vodiča tihog govora i velike smirenosti, koji će se kasnije pokazati kao jedan od ključnih ljudi našeg boravka.

Dragon blood tree raste iznimno sporo. Neke mladice stare su i po sto godina, a još uvijek ne dosežu visinu koljena. Odrasla stabla predstavljaju stoljeća rasta. U kombinaciji s ispašom koza i klimatskim promjenama, to objašnjava zašto se danas ozbiljno govori o ugroženosti ove vrste.

Ručali smo u hladu dragon blood stabala kad su se iz obližnjeg grmlja pojavile tri djevojčice iz susjednog nomadskog naselja. Nisu bile sramežljive, samo znatiželjne. Prišle smo im, dale im voće i čokolade i tako je započeo susret koji se nije mogao planirati, ali ga pamtim. Sljedeća smo dva sata proveli s njima uz razgovor, pjesmu i ples. Djevojčice su nas potom, bez ikakve zadrške, povele za ruke do svog naselja kako bismo upoznale ostale žene iz zajednice. Putem smo im pričale bajke braće Grimm. Zatim smo ih učile pjesmicu Kad si sretan – toliko im se svidjela da su je željele čuti više puta.

Ubrzo se oko nas okupilo cijelo selo: ne samo djeca, nego i mame, i bake. Uz čaj i Grimmove bajke slušale su pažljivo naše priče (jedna osoba iz naše male družine govori arapski), postavljale pitanja i dijelile vlastitu znatiželju prema svijetu koji im je dalek, ali ne i nezanimljiv. To nije bio susret turista i lokalaca. Mi smo njima donijele europske bajke, one su nama pokazivale kako izgleda zajednica u kojoj se još uvijek živi sporije, jednostavnije i bliže jedni drugima nego bilo gdje drugdje gdje smo bile.

♦ Ljudi kad sustav zakaže

Tek smo pred aerodromom saznali da nema letova. Informacija je došla tiho, bez dramatike. Sljedeće smo noći ponovno spavali u šatorima, a potom se preselili u Hadibo kako bismo imali pristup informacijama. Kad je postalo sasvim jasno da letova nema, ono što nas je nosilo, nisu bile informacije – nego ljudi. Naš ostanak na otoku nije imao veze s monsunskom sezonom koja još nije bila započela, nego s događajima izvan Socotre na koje nitko ovdje nije mogao utjecati.

Saad i naši vozači nisu nestali kad je putovanje službeno završilo. Ostali su uz nas. Vodili su nas, zvali, provjeravali treba li nam što. Kad se pojavio problem s gotovinom, Saad je sam platio doručak i čaj. Bez pitanja, bez objašnjenja.

Paralelno s lokalnom pomoći stigla je i vanjska podrška. Konzul Bošnjak javio se čim je primio naš e-mail. Bio je stalno s nama na vezi, provjeravao kako smo i ima li kakvih promjena. U situaciji, u kojoj se lako osjetiš zaboravljeno, takva ljudskost znači više nego što se može opisati. A u takvim trenutcima shvatiš koliko su krhke stvari koje inače smatraš sigurnima: novac, planovi, rasporedi. I koliko su čvrste one koje se ne mogu kupiti.

Dok su se u medijima pojavljivale riječi poput „stranded” i „crisis”, stvarnost je na Socotri bila tiha. Nije bilo panike. Nije bilo izvanrednih mjera. Ljudi su radili ono što rade svaki dan. Ako je postojala neizvjesnost, bila je administrativna. Ne sigurnosna. Otok se nije ponašao onako kako se od „kriznog područja” očekuje. I možda je upravo to najteže objasniti onima koji Socotru poznaju samo s fotografija i naslova.

Kad danas razmišljam o tom putovanju, ne pamtim ga po tome što smo ostali bez leta. Pamtim ga po Saadu. Po vozačima koji nisu morali ostati, ali jesu. Vječno nasmijanom Mubaraku. Po Ahmedu i njegovim pričama koje pokušavaju spasiti jezik od zaborava. Po zajednici koja se ne uzrujava oko stvari koje ne može kontrolirati.

Socotra nas je naučila mnogo o endemima, monsunima, povijesti pomorstva i sporosti prirode. Ali najvažniju nam je lekciju dala na kraju: kad planovi nestanu, ostaje način na koji se ljudi ponašaju jedni prema drugima.

I zato ovo nije priča o letu koji se nije dogodio.

Ovo je priča o ljudima koji jesu.