■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 96. ■
Staromodna učiteljica
objavljeno: 14. travnja 2025.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Imam preko trideset godina radnoga staža. Imam osjećaj da me pregazilo vrijeme. Prelistavam radne bilježnice svojih učenika i pronalazim datum i bilješku: „Molim nadoknaditi.“
Pitam: „Zašto to nije napravljeno?“
Dobivam dječji odgovor: „Pa bila sam bolesna taj dan.“
„Dobro!“ rekoh.
„Molim te, nadoknadi. Znaš… kada si bolesna i nisi u školi, nazoveš prijateljicu ili prijatelja iz razreda. Raspitaš se što smo radili na nastavi i onda to kod kuće napraviš. Ako neki zadatak ne znaš ili ne razumiješ, napravit ćemo ga zajedno na nastavi.“
Nekoliko dana kasnije pregledavam radnu bilježnicu uočavajući da i dalje nije nadoknađeno.
Ne razumijem.
Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb
Ne razumije ni učenica ni njezini roditelji.
Učenik nije na nastavi.
Ne pita prijatelja što smo radili taj dan na nastavi, nego roditelji kontaktiraju mene da im kažem što smo radili i zaokružim stranice koje treba ispuniti pa će učenik kad stigne, tijekom odmora ili produženog boravka, ispuniti što treba.
Zaista ne znam što da mislim o svemu tome.
Pričam u razredu kako je bilo kada sam ja bila učenica i kako smo moja prijateljica i ja jedna drugoj nosile bilježnice kada bi jedna bila bolesna kako bi druga mogla prepisati što je bilo u školi.
Objašnjavam svojim učenicima da sam ja živjela na 5. katu u neboderu, a Jasminka u prizemlju. Kada je Jasminka bila bolesna i nije bila na nastavi, pozvonila bih joj na vrata te ostavila bilježnice da vidi što smo učili i radili. Kada bi sat-dva nakon škole išla u trgovinu ili se vraćala sa slobodnih aktivnosti, ponovno bih pozvonila na Jasminkina vrata i pokupila svoje bilježnice.
A kada sam ja bila bolesna, Jasminka bi meni donosila bilježnice da prepišem što se radilo na nastavi.
Pita Marko: „Kaj nije bilo jednostavnije fotografirati što ste radili u školi i poslati na WhatsApp?“
E, moj Marko, tada nije bilo mobitela…
Moji učenici ne razumiju da smo mi dobivali minuse i negativne ocjene kada ne bismo imali likovni materijal ili pribor, kada bismo zaboravili knjigu ili radnu bilježnicu.
Danas to nije tako.
Kada učenik nema škare, učiteljica mu posudi svoje.
Nema lijepilo, isto tako.
Nema knjigu, fotokopira mu stranicu koju radimo da ne ometa ostalu djecu u razredu, da može pratiti nastavu i učiti zajedno s nama.
Često učenik nema bilježnicu. Piše na papir. Nakon toga zamolim da se to prepiše u bilježnicu. To se, eventualno, zalijepi u bilježnicu. A često taj papir, na koji se prepisivalo s ploče, pronađem i u papirku (koš za papir).
Rijetko učenici prepišu u bilježnicu.
Pitam: „Zašto nisi prepisao?“
Dobivam odgovor: „Pa nisam stigao. Poslije škole morao sam na trening.“
„Dobro, onda to nadoknadi tijekom vikenda.“
U ponedjeljak na pitanje je li prepisao u bilježnicu, dobijem odgovor: „Pa bio je vikend. Zalijepio sam papir u bilježnicu.“
Jesam li ja zaista staromodna učiteljica koju je pregazilo vrijeme? Trebam li se pomiriti s tim da su ovo neke nove generacije za koje vrijede nova pravila?!
