Priče započinju (od stoljeća 7.) daleko od bitne misli, vrlo često u tom opširnom pričanju izgube glavnu misao zbog koje su počeli nešto pričati. Mnogi od njih pričaju priče koje su čuli (baka, djed, ujak, strina) nisu doživjeli, ali zagušuju prostor unutar razreda.

Nedavno na nekom predavanju, predavačica je samouvjereno izrekla kako obraćamo pozornost u razredu samo na te brbljive i glasne, da one tihe ne primjećujemo.

Možda u njezinom razredu, ali u mojem ne. Nekako se gradi zajednica u kojem znamo kad je trenutak za priču, kad je trenutak da mi ispričaju (i ne samo meni) dogodovštinu iz života ili da mi se povjere. Naravno da imam glasne i pričalice, ali uvela sam da učenike prekinem ako priča nema smisla i da razvijam vrijeme tolerancije drugih na takve ispade koje najčešće prekidam hrvatskim poslovicama.

Ponekad cijeli razred ponavlja neku poslovicu čim krene ta neka priča. Također u razredu nema vikanja, negativnosti, niti sukoba pa te priče završavamo najčešće smijehom ili već uglazbljenim smiješnim poštapalicama.

Za razliku od učenika kojima je moguće neke stvari objasniti, naučiti ih da trebaju pričekati, da moraju biti empatični prema onima koji su uvijek najglasniji, najnaporniji i traže svojih 5 minuta, s odraslima je puno teže.

Zbunjuje me da najviše takvih ima među nama učiteljima, s druge strane mi smo ogledni primjerak tim učenicima.

Meni se obraća nekoliko vrsta ljudi: oni koji trebaju SAD i ODMAH (pripremu, prezentaciju, igru) jer baš sutra dolazi ravnatelj u njihov razred i ja to imam.

Ljudi koji me ne poznaju, oni žele da ja RAZRJEŠIM njihov problem, vrlo često bez molim, oprostite i imate li vremena. Ako odgovorite da nemate vremena odmah ste njihov neprijatelj broj jedan.

Sljedeća klasa su oni koji bi „hodali u mojim cipelama“, a kad se treba prezentirati htjeli bi biti daleko ispred mene. Oni nemaju strpljenja, oni provociraju, oni koriste smicalice da bi vodu uputili na svoj mlin, vrlo često šuškaju, ali rijetko prime u ruke knjigu i čitaju.

Najnapornija skupina ljudi su oni koji ništa sami ne naprave, ali na sve imaju prigovore tipa: Zašto u provjeru nisi stavila ovaj zadatak; ja sam jučer trebala pisati taj test zašto ga nisi prije objavila…..

Tu je i skupina učiteljica s poslovicom: ja sam žena, majka, učiteljica i vi ćete mene razumjeti  pa bi mogli meni napisati neki zadatak, objasniti Loomen, nacrtati skicu pripreme jer ja moram kuhati, po malog u vrtić, na roditeljski, na boks ili ples, a vi ste i tako online (zelenite se) i imate vremena… (da, da, kolegice mi se tako obraćaju smatrajući me svojinom).

Osim učiteljskog kadra, pogledajte oko sebe koliko ima nestrpljivih: u prometu, u  pošti, na ulici, u kafićima i restoranima…

Možda dragocjeno vrijeme nije samo privatna stavka nekog od nas, možda bi i za odrasle trebalo uvrstiti kolegij strpljenja. Možda bi neki trebali razmisliti prije nego pitaju, progovore ili krenu u objašnjavanje.

Svakome od nas vrijeme je dragocjeno.

Strpljenja malo!

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige