Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 43. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Svaki početak je težak
objavljeno: 23. rujna 2021.

Svake godine veselim se početku nove školske godine. Moja je mama radila u školi i od svih dana u godini najviše je voljela prvi dan nove školske godine. Preko ljetnih praznika puno sam puta u svojoj glavi vrtjela „film“ prvog dana nove školske godine.

Nedostaju mi djeca iz mog razreda. Zanima me koliko su narasli, sazreli, pocrnili… A znam da i oni razmišljaju jedni o drugima i da se svi zajedno veselimo početku školske godine.

Razmišljala sam tijekom ljeta kako ih dočekati, što im pripremiti za taj prvi dan, prvi tjedan. Urediti pano te posložiti knjige i na svaku klupu složiti sitnicu pažnje. Neki slatkiš, olovku ili nešto treće?

Tjedan dana prije početka školske godine, saznala sam da nam dolazi novi učenik. Nadam se da će se uklopiti u naš razred i da ne bi trebalo biti problema. Sve sam pripremila za svakog učenika iz mog „starog“ razreda pa tako i za novog učenika.

Stigao je prvi dan. Leptirići u trbuhu i uzbuđenje da ih sve vidim nakon ljetnih praznika. Ulaze u školu sa osmijehom, počešljani, sređeni, veseli, pričaju, smiju se…

Jedno je mjesto ostalo prazno. Brojim djecu, gledam tko mi nedostaje… Samah.

Zar joj se nešto dogodilo?

Milijun upitnika nad mojom glavom.

Onda sam saznala od pedagoginje, koju je nazvala pedagoginja iz druge škole, da su se preselili.

Ali zašto se roditelji nisu javili?

Zašto volonterka Crvenog križa koja je s njima radila nije poslala e-mail, sms, nazvala?

Ne mogu opisati koliko sam razočarana.

Prošlu školsku godinu Samah je bila učenica u mom razredu. Pohađala je 70 sati učenje hrvatskog jezika u drugoj školi. Jednom tjedno podučavala sam je hrvatski jezik. Slala sam njenim roditeljima svaki tjedan naš tjedni plan da joj bude lakše. Roditelji nisu dolazili na informacije i sve potrebne informacije dobivali su od volonterke Crvenog križa i putem razrednih e-mailova.

Djevojčica je napredovala svojim ritmom.

Imali smo i Zoom sastanke – njena volonterka, naša pedagoška služba i ja, kako da joj olakšamo boravak u školi, kako da joj pomognemo u bržem učenju jezika, kako da joj olakšamo učenje… I sve je bilo dobro. Suradnja, napredovanje učenice…

A onda šok. Otišla je bez pozdrava.

Ne znam, očekujem li previše?

Preispitujem samu sebe.

Razumijem da su se odselili.

Razumijem da ide u školu koja je bliže njihovom novom mjestu stanovanja. No, ne razumijem da ni tata, ni mama, ni volonterka, nisu javili da se učenica seli u drugu školu.

U novčaniku imam srce koje mi je Samah nacrtala i predala na kraju jednog školskog sata u prvom ili drugom razredu. I dalje ga čuvam.

Nadam se da će se snaći u novom razredu, novoj školi.

Neka joj bude sretno!

■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■