Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 52. ■
Svatko u razredu mora imati jednog Tina
objavljeno: 27. siječnja 2022.

Na rehabilitaciji sam u toplicama. Na vježbe dolazi i jedan mladić u pratnji majke. Po mojoj procjeni ima oko dvadeset godina. Zgodan momak. Smeđe kose i smeđih očiju. Na vježbe dolazi pred kraj radnog vremena dvorane, jer je tada manje pacijenata.

Pri dolasku jako maše rukama i ispušta neartikulirane glasove. Svaki put kada se to događa, pacijenti, ali i fizioterapeuti gledaju u njega.

Prilično neugodna situacija.

Očigledno je da momak ima teškoće u razvoju. Sve su oči uprte u njega, čak i onda kada se ponaša kao i svaki drugi pacijent na rehabilitaciji. Pitam se zašto je to tako te sama sebi dajem odgovor. Svatko od nas trebao bi u svom razredu imati jednog Tina.

Prije 23 godine imala sam u razredu dječaka koji je oponašao vatrogasnu sirenu kako bi nas informirao da je prvi dan proljeća ili je cvrkutao umjesto ptica jer ih u tom trenutku nije čuo, ni vidio na stablu koje je ispred našeg razreda…

Tada sam bila mlada učiteljica koja nije imala puno iskustva, pa sam pitala svoju mamu profesoricu kako trebam reagirati u takvim situacijama.

Ona je odgovorila: „Draga moja, svatko od nas u razredu ima jednog Tina!“

Danas kada se toga sjetim i o tome razmišljam, uviđam da je moja mama bila u pravu.

Prije 19 godina u moj se razred upisala Anamarija. Djevojčica u invalidskim kolicima. Bila sam prestrašena jer moja škola nije bila opremljena za učenika s invaliditetom. Snalazili smo se noseći kolica uz stepenice. Prilagođavali smo dolazak pred ploču i pisanje po ploči. Svakog dana, jedan bi učenik iz razreda bio tajni prijatelj Anamariji da joj bude pri ruci ako joj padne olovka na pod ili nešto slično.

Moj tadašnji razred naučio je što znači prag na vratima i senzibilizirao se za prijateljicu u razredu koja je u invalidskim kolicima. Vjerujem da su naučili i utvrdili za cijeli život kako nismo svi isti i da sada znaju prihvatiti razlike među ljudima.

Prije 15 godina u moj razred upisan je Jan, učenik s Down sindromom. Prije 11 godina u razred se upisala djevojčica s istom dijagnozom. Zatim, prije sedam godina, Lara također s Down sindromom i konačno, prije tri godine Mara.

Svi moji učenici naučili su prihvatili da je svatko od nas drukčiji.

Naučili su kako netko ima plavu kosu i plave oči, netko plavu kosu i smeđe oči, netko smeđu kosu i smeđe oči. Naučili su kako netko lijepo pjeva, a netko i ne baš, netko lijepo čita, netko lijepo piše, netko ima problema s izgovorom određenih glasova i da je svatko od nas drukčiji od drugog.

Pamtim jedan dugi razgovor s Irenom, Janovom majkom, kada mi je ispričala kako su ona i Jan kad je bio mali, sjeli na tramvaj i vozili se nekoliko tramvajskih stanica pa se prošetati po gradu te ponovno na tramvaj kako bi Jan proučavao svijet oko sebe i druge ljude.

Tako se Jan naviknuo na da će oko njega biti ljudi koji će ga proučavati jer je drukčiji od drugih.

Trebamo prihvatiti različitosti. Ali prihvatiti ih u praksi i u životu, a ne samo u teoriji.

Vjerujem da nitko od mojih učenika ne bude toliko upečatljivo gledao i proučavao nekoga s teškoćama koga će vidjeti u tramvaju, na bazenu, u kazalištu ili na rehabilitaciji.

Zato smatram da je važno i potrebno da svatko u razredu ima jednog Tina.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■