Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA [23]
Svi smo jednaki, a svatko je različit [2]
objavljeno: 1. listopada 2020.

Umorna sam. Oduvijek sam, od malih nogu, željela biti učiteljica. Veselila sam se svakom radnom danu. Odlazeći kući s posla, imala sam inventuru u svojoj glavi što sam danas dobro napravila u svom razredu, što mogu bolje, a sa čime nisam zadovoljna. Te analize uvijek su mi pomagale u planiranju sljedećeg radnog dana.

Četvrti je tjedan nastave iza mene, a ja sam spremna za godišnji odmor. Preispitujem samu sebe: jesu li to godine rada u razredu, je li razlog novi kurikulum, jesu li današnja djeca drukčija ili sam ja spremna za mirovinu. Koji god razlog detaljnije proučim, nemam odgovor na to pitanje.

Primjećujem kako djeca u mom razredu nisu zainteresirana za pisanje, nisu baš jako zainteresirana za učenje, ne da im se čitati zadatke, sve bi oni to nešto na brzinu, nešto površno i onda počnu s pitanjima:

„Kada ćemo na igru? Kada ćemo na tjelesni? Smijemo li van?“

Trenutno sam drugi razred. Obrađujemo neki dan brojeve do 100. Nakon igre s konkretnim materijalom, nakon prebrojavanja deset jedinica [slamke, orasi, kesteni, jaja…], slaganja desetica, napravim plan ploče na kojoj je bilo napisano:

Ubrzo čujem pitanje iz druge klupe:

„Učiteljice, zar sve to moramo prepisati u bilježnicu?“

Prvo me šokiralo pitanje, a onda sam brzo reagirala sa smiješkom:

„Zar misliš da je to puno?“

Razmišljala sam o toj situaciji i mislim da su današnje generacije stvarno drukčije. Jasno mi je da današnja djeca žive u svijetu kompjutorskih igara i konstantnog muvinga ali ipak ih moramo naučiti čitati, pisati, računati… „sve to“ prepisati s ploče.

Mara lijepo radi. Ima svoj ritam, radi s puno volje, s razumijevanjem. Sretna sam što razred zaista ima razumijevanja i strpljivi su kada Mara čita, kada je pred pločom, pomažu joj na tjelesnom. Danas sam bila posebno sretna, radili smo štafetne igre na tjelesnom.

Mara je sporija u štafetnim igrama, ali učenici koji su s njom bili u timu, organizirali su se tako da je jedan od njih radio isti zadatak s njom u paru. Na taj su je način motivirali i uključili u štafetnu igru. Bila je to njihova inicijativa, a ne moja sugestija.

S obzirom na pandemiju korona virusa, svaki učenik sjedi sam u klupi. Rekli su mi kako jedva čekaju da korona prođe pa da mogu sjediti u parovima i grupama.

A onda su predložili da Samah sjedi s nekim od njih jer će joj tako biti lakše. Oni će joj pomagati koliko mogu.

Ma divni su. Tko ih ne bi volio.

Opraštam im i ono pitanje: „Zar sve to moramo prepisati s ploče?“

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■