Umorna sam. Oduvijek sam, od malih nogu, željela biti učiteljica. Veselila sam se svakom radnom danu. Odlazeći kući s posla, imala sam inventuru u svojoj glavi što sam danas dobro napravila u svom razredu, što mogu bolje, a sa čime nisam zadovoljna. Te analize uvijek su mi pomagale u planiranju sljedećeg radnog dana.
Četvrti je tjedan nastave iza mene, a ja sam spremna za godišnji odmor. Preispitujem samu sebe: jesu li to godine rada u razredu, je li razlog novi kurikulum, jesu li današnja djeca drukčija ili sam ja spremna za mirovinu. Koji god razlog detaljnije proučim, nemam odgovor na to pitanje.
Primjećujem kako djeca u mom razredu nisu zainteresirana za pisanje, nisu baš jako zainteresirana za učenje, ne da im se čitati zadatke, sve bi oni to nešto na brzinu, nešto površno i onda počnu s pitanjima:
„Kada ćemo na igru? Kada ćemo na tjelesni? Smijemo li van?“
Trenutno sam drugi razred. Obrađujemo neki dan brojeve do 100. Nakon igre s konkretnim materijalom, nakon prebrojavanja deset jedinica [slamke, orasi, kesteni, jaja…], slaganja desetica, napravim plan ploče na kojoj je bilo napisano:
Ubrzo čujem pitanje iz druge klupe:
„Učiteljice, zar sve to moramo prepisati u bilježnicu?“
Prvo me šokiralo pitanje, a onda sam brzo reagirala sa smiješkom:
„Zar misliš da je to puno?“
Razmišljala sam o toj situaciji i mislim da su današnje generacije stvarno drukčije. Jasno mi je da današnja djeca žive u svijetu kompjutorskih igara i konstantnog muvinga ali ipak ih moramo naučiti čitati, pisati, računati… „sve to“ prepisati s ploče.
Mara lijepo radi. Ima svoj ritam, radi s puno volje, s razumijevanjem. Sretna sam što razred zaista ima razumijevanja i strpljivi su kada Mara čita, kada je pred pločom, pomažu joj na tjelesnom. Danas sam bila posebno sretna, radili smo štafetne igre na tjelesnom.
Mara je sporija u štafetnim igrama, ali učenici koji su s njom bili u timu, organizirali su se tako da je jedan od njih radio isti zadatak s njom u paru. Na taj su je način motivirali i uključili u štafetnu igru. Bila je to njihova inicijativa, a ne moja sugestija.
S obzirom na pandemiju korona virusa, svaki učenik sjedi sam u klupi. Rekli su mi kako jedva čekaju da korona prođe pa da mogu sjediti u parovima i grupama.
A onda su predložili da Samah sjedi s nekim od njih jer će joj tako biti lakše. Oni će joj pomagati koliko mogu.
Ma divni su. Tko ih ne bi volio.
Opraštam im i ono pitanje: „Zar sve to moramo prepisati s ploče?“
■ Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■