Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA [24]
Svi smo jednaki, a svatko je različit [3]
objavljeno: 15. listopada 2020.

Šesti je tjedan nastave u ovoj školskoj godini. Moji učenici su u drugom razredu. Gotovo svakodnevno ponavljaju pravila ponašanja u razredu. Imam osjećaj da još uvijek nisu svjesni da nastava traje. Nisu svjesni da smo drugi razred i da je škola mjesto gdje učimo, mjesto gdje stječemo znanja i kompetencije. Mjesto gdje čitamo, računamo i mjesto gdje se igramo, ali i učimo igrajući se.

Prošla školska godina i online nastava ostavila je neke tragove. Ne mogu reći tragove neznanja, ali neke „rupe“ svakako je napravila. Sada sve te „rupe“ valja pokrpati, popuniti praznine.

Čini mi se da je veliki problem to što moji učenici ne doživljavaju kad im nešto frontalno objašnjavam. Ne shvaćaju da se to odnosi na sve. Kada istu stvar objašnjavam jedan na jedan shvate odmah.

Kaže jedan moj, potencijalno daroviti učenik: „Učiteljice, pa isto to ste rekli mojim prijateljima u razredu malo prije i to ste pisali na ploču.“

Rekoh: „Pa da, to je to isto što sam ti sada objasnila.“

Veli moj potencijalno daroviti učenik: „Ok, hvala učiteljice, pa nisam shvatio da ste ono malo prije pričali svima nama, mislio sam da objašnjavate drugima u razredu.“

E da, upravo sam i ja shvatila da mi je to prava definicija nastave na daljinu, rad jedan na jedan, a ne frontalno i da su te „rupe“ u obradi gradiva zapravo nerazumijevanje frontalnog rada.

Kroz online nastavu naviknuli su se na rad jedan na jedan.

Svaki učitelj na svijetu, pa tako i ja, posebno je sretan i zadovoljan kada njegovi učenici nauče gradivo, kada znaju primijeniti naučeno. Nekako se to podrazumijeva. Naučili smo ih brojeve do 100: broje, čitaju i zapisuju brojkom i brojevnom riječi prirodne brojeve do 100. Uočavaju odnose među dekadskim jedinicama (jedinice, desetice, stotice). Lijepo sam im to objasnila, dobro su to razumjeli, primijenili naučeno i učenici su sretni. Naravno sretna sam i ja. No, puno veća sreća i puno veće zadovoljstvo je kada učenik s teškoćama svlada dio gradiva.

Mara broji do 100, uočava odnose među dekadskim jedinicama, stvarno sam jako ponosna na nju. Sve polako sjeda na svoje mjesto, iako je dug put pred nama, svaki korak prema naprijed je divovski.

Ove godine Mara je naučila čitati. Kako je to mene razveselilo! Lanjske školske godine čitala je jednosložne riječi i jednostavne dvosložne riječi. Nisam je forsirala, išli smo korak po korak.

Ponekad je put trnovit i težak pa ga polako svladavamo.

Jednostavno sam čekala da se dogodi klik i da joj se posloži u glavici slovo po slovo, slog po slog i da počne čitati. Iskustvo koje sam stekla kroz godine rada naučilo me je prepoznati trenutak kad je došlo do zastoja i pričekati da se ponovo sve pokrene. Poslije kiše uvijek grane sunce, kad-tad.

Prije petnaest godina, kada sam u razredu imala Jana [prvog mog učenika s Downovim sindromom koji je upisao redovnu školu s pomoćnikom u nastavi], njegova mi je mama na upisu rekla da je njihov cilj da Jan kroz osnovnu školu nauči čitati i pisati, da bude sretan. Ta mi je misao bila vodilja, tada, pa i danas.

Ne treba forsirati učenika, treba ga usmjeravati, treba s njim čitati, vježbati, raditi i dati mu šansu. Jan je naučio čitati u drugom razredu.

Bila sam tada najsretnija učiteljica na svijetu, a isti osjećaj doživjela sam kada je Lara naučila čitati, a i sada kada sam to ponovno prošla s Marom.

Sav trud i poticanje cijele njihove okoline odjednom daje rezultate u koje ste možda i posumnjali tijekom proteklih mjeseci. A onda ponovo shvatite da nema prečaca, trebaju ustrajan rad i podršku svih koji su uključeni u proces učenja.

Potrebno je i shvaćanje okoline kako djeca s teškoćama mogu gotovo sve, ali uz nešto više truda i pomoći.

Mara čita sporo, ali svi moji učenici u razredu imaju za to strpljenja i razumijevanja. Oni su sretni kao i ja kad Mara pročita naslov ili rečenicu.

Uz podršku razreda doći će vrijeme kada će čitati i duže rečenice i tekst. Trebat će nam još vremena, ali radimo na tome da pročita sve duži i duži dio teksta. To je to – inkluzija i integracija.

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■