Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA [22]
Svi smo jednaki, a svatko je različit
objavljeno: 17. rujna 2020.

Evo početak još jedne školske godine, onakve kakve do sada nije bilo. U prošlu smo ušli bez strepnje, ali sada je situacija drugačija jer ne znamo kako će se pandemija razvijati. Mnogo se pitanja vrti u glavama nas učitelja, naših učenika i njihovih roditelja. Različite su varijante, ovisno o razvoju pandemije koja nas okružuje, ponuđene za ostvarivanje nastave. Ostaje tek vidjeti što će donijeti vrijeme.

Ni ovo ljeto nije bilo bezbrižno. Uhvatila sam se u razmišljanjima što, kako, kada i zašto. Razmišljala sam o svojim učenicima u razredu, o Mari, o Samah, ali i o Stjepanu, Bartolu, Valu i ostalima koje sam proučavala jer sam primijetila da su mi drugačiji od drugih. Isti na prvi pogled, a potpuno različiti. Ljetna literatura, osim onih opuštajućih „laganih“ štiva, bile su i knjige za stručno usavršavanje. Ljeto, najljepše godišnje doba, bilo je u znaku priprema za prvi dan, za prvi tjedan, za mjesec rujan i nadam se ne on-line nastavu.

Moje učenike, uz knjige na stolu, je dočekalo i malo iznenađenje. Raspored sati, informativka, olovka, slatkiš i psić od balona. Ne mogu reći da djecu nisu bila sretna i zadovoljna, ali od svega najviše su se veselili tome što su opet u svom razredu, sa svojom ekipom. Kao i ja.

Na početku smo svi bili malo ukočeni, učiteljica s maskom, oni svatko sam u klupi. U mislima sam ih sve izgrlila. Znali su da sam tu za njih, bez obzira na sve.

Prvi tjedan je iza nas. Navikavamo se na sve epidemiološke mjere. Svaki učenik sjedi sam u klupi, nitko ni od koga ne posuđuje pribor. Nema onog zajedništva o kojemu smo učili i koje smo vježbali prošle godine, ali tu smo, sretni i zadovoljni što se vidimo. Što učimo, pišemo, računamo i puno se smijemo i pjevamo. Pokušavamo što više vremena provoditi na školskom dvorištu ili u učionici na otvorenom.

Učenici se pozdravljaju laktovima ili mašu jedni drugima, ali moja Mara (učenica s Down sindromom) to teže prihvaća. Ona čvrsto grli Mateju i govori: „Falila si mi jako“. Mateja se izmiče od nje jer zna da su propisane epidemiološke mjere i da će grljenje morati pričekati neko drugo vrijeme. Mara to ne razumije, ljuti se i od muke počupa Mateju.

Vrlo nezgodna situacija, ali upravo zato sam sretna što imam pomagača u nastavi i ostavljam Tini da popriča s Marom i da joj objasni kako se u ovim uvjetima treba ponašati. Nije da ja bježim od problema i da mi je svejedno. No treba utješiti Mateju i objasniti ostalim učenicima u razredu što se dogodilo.

No, ova godina ima nešto zajedničko s prethodnima. Prvih dana ponavljamo što smo učili prošle godine. Mara lijepo radi zadane zadatke i brzo se prisjeća gradiva prošle godine. Radi s veseljem i interesom. U tome joj pomaže Tina, njena asistentica. Njih dvije sjede u prvoj klupi i vidim da je to stvarno dobar početak.

Samah sjedi iza njih. Prvi školski sat je sve u redu. Uz pisanje, čitanje i računanje je veliki osmijeh na licu. Poslije prvog sata pospremamo klupe i slažemo stvari u torbu. Na stol stavljamo salvetu, doručak i doručkujemo. Drugi sat je također situacija odlična no, tada se Samah rastuži. Dva školska sata koncentracija je tu, kao i motivacija. Trudi se uključiti u što više aktivnosti u razredu i „lovi“ neke riječi, prepisuje s ploče, igra se s kartama i didaktičkim materijalom, ali umori se nakon drugog sata.

Samah ne govori hrvatski jezik i pretpostavljam da to stvara najveći problem. Kada je prošle godine ušla u naš razred, krenuli smo s učenjem osnovnih pojmova, ali preko ljetnih praznika nije bilo prilike za učenje jezika. Kao ni tijekom nastave na daljinu.

Nakon povratka u školu morali smo započeti ispočetka. Ponekad s njom popričam na engleskom. Kaže da nije nezadovoljna ni tužna, ali primjećujem promjenu u ponašanju. Sretna je na igralištu kada se igraju igre kao što su Crna kraljica, Tko se boji vuka još i slične. Ona je sretna kad je sa svojim prijateljima iz razreda koji se igraju i razumiju iako ne govore istim jezikom.

Oni se podržavaju dječjim načinom komuniciranja na kojemu su svi jednaki. Možda bismo to mi mogli naučiti od njih.

■  Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■