Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 40. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Svijet voli pobjednike
objavljeno: 2. lipnja 2021.

U glavi mi cijelo vrijeme odzvanja pjesma grupe Colonia „Svijet voli pobjednike“. Istina ili laž? Mislim da smo društvo u kojem je čovjek drugom čovjeku zavidan na uspjehu. Prihvaćamo uspjeh drugoga, ali smo zapravo ljubomorni.

Trenutno sam učiteljica u drugom razredu te imam dodatnu nastavu iz Likovne kulture. Na dodatnoj nastavi stalno nešto istražujemo, učimo, radimo, slikamo, oblikujemo. Naše radove šaljemo na razne likovne natječaje. Na nekoliko likovnih natječaja prepoznati su neki učenički radovi te su pristigla brojna priznanja i nagrade. Osim likovnih radova, na razne natječaje šaljem i literarne radove svojih učenika.

Prošle školske godine poslala sam nekoliko likovnih radova na natječaj „SFERA“, crtali smo i za Geopark Komiža „Nacrtaj svoj morski organizam“ pa za Hrvatsku glazbenu mladež –„Radost slikanja uz glazbu“.

Poslala sam literarne radove na „Lidrano“ i na 27. literarni natječaj Hrvatskoga dječjeg festivala. Nažalost nisam našla jedno jedinstveno mjesto, jednu jedinstvenu stranicu na kojoj bi se mogli naći svi natječaji koji su raspisani u jednoj školskoj godini, a takva stranica, sigurna sam, pomogla bi svim učiteljima.

Prošle školske godine na natječaju Hrvatske glazbene mladeži „Radost slikanja uz glazbu“, moja učenica Jana osvojila je posebnu nagradu, a nekoliko učenika je pohvaljeno i njihovi su radovi bili izloženi na virtualnoj izloži.

Ove godine posebnu nagradu dobila je učenica Diana, a petero učenika je pohvaljeno i njihovi će radovi biti izloženi na ovogodišnjoj virtualnoj izložbi.

Pljeskali smo i čestitali prijateljima. Sretni smo i zadovoljni. Sretni jer su opet neki učenici, naši prijatelji, bili pohvaljeni.

Ipak, ispod površine, osjećam da neki učenici nisu zadovoljni. Marko me je pitao: „Učiteljice, a zašto ja nisam osvojio nagradu?“

Prvo sam ga pogladila po kosi, a zatim mu rekla: „Znam da si se i ti jako trudio napraviti izvrstan rad, a vjerujem da ćeš se i drugi puta isto tako jako se truditi, možda sljedeći put baš tvoj rad donese neku nagradu“.

Ne znam jesam li ga tom rečenicom motivirala ili ne. Ali zaista, kako objasniti učeniku da treba prihvatiti činjenicu da je svatko u nečemu dobar, izvrstan, ali da sigurno ima netko od njega uspješniji.

Filipa je dobila nagradu na literarnom natječaju Hrvatskog dječjeg festivala s pjesmom „SREĆA“. Zbog epidemioloških mjera još uvijek čekamo nagradu.

Svakom učeniku koji dobije priznanje za neki rad, to je dobra motivacija. To je jak vjetar u leđa, poticaj za dalje. Ali je li to poticaj i motivacija i ostalim učenicima?

O tome bi psiholozi trebali reći svoje mišljenje.

Meni kao učiteljici jako je drago da su na raznim natječajima drugi učenici pohvaljeni i nagrađeni. Nisu uvijek isti. To je ono što mene motivira. Sretna sam što im dajem šansu da pišu, crtaju, računaju za neko natjecanje. Drago mi je što uz nagrađene i pohvaljene učenike, ako nismo jedan od tih, naučimo prihvatiti i činjenicu da je netko bio uspješniji od nas samih.

Prije dosta godina moj učenik Jan, učenik s Downovim sindromom, osvojio je drugu nagradu na natječaju Hrvatske glazbene mladeži.

Nagrada je bila putovanje u Beč.

Kada smo mu priopćili rezultate natječaja bio je zbunjen.

Stavio je ruke u džepove i rekao: „Nemam ništa kod sebe za počastiti vas!“

Tada sam bila sretna, najsretnija učiteljica na svijetu. Nigdje na poleđini papira nisam napisala da je to rad učenika s teškoćama. To je bio Janov uspjeh. To je bila priča koja nas uči da svakome trebamo dati šansu.

Ove školske godine slala sam radove na Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Zagreb – München – Vukovar 2021. na temu „Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča“, raspisuje se za djecu Hrvata u iseljeništvu i djecu iz Hrvatske u dobi od 1. do 8. razreda osnovne škole.

Mara je na tom natječaju dobila četvrtu nagradu.

Jako sam ponosna na nju.

Međunarodni natječaj, učenica s Downovim sindromom i četvrto mjesto. Baš sam sretna, jako sretna učiteljica. Ovom prilikom još jednom čestitam Mari na uspjehu.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■   OŠ Trnjanska, Zagreb ■