Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 64. ■
Tko postavlja pravila u odgoju? Roditelji ili djeca?
objavljeno: 29. rujna 2022.

Zbunjena sam. Početak je školske godine. Uhodavamo se. Pišemo gikove. Pazimo da sve dobro organiziramo i unaprijed znamo koju je izbornu nastavu odabrao pojedini učenik. Pratimo raspored sati, pazimo da su nam učenici ravnomjerno opterećeni po danima. Već smo pomalo umorni od „papirologije“.

Petrovi roditelji su u anketi na kraju školske godine zaokružili da će Petar ove školske godine učiti njemački jezik.

Nakon prvog sata njemačkog jezika stiže molba roditelja može li Petar ove školske godine učiti talijanski jezik.

Na učiteljskom vijeću razmotrili smo molbu i odobrili zahtjev roditeljima.

Drugi sat njemačkog jezika podsjećam učenike da je izborna nastava i učenici stanu u red. Među njima i Petar. Objašnjavam mu da je sada njemački jezik, a da on ide na talijanski. Petar me gleda tužno i govori: „Učiteljice, ali ja želim ići na njemački, a ne na talijanski.“

„Dobro“, kažem mu „nazovimo roditelje.“ Nazovem Petrovu mamu i pitam je na koji jezik ide Petar. Mama mi odgovara neka ide na onaj jezik koji on želi.

Slažem se s mišljenjem Petrove mame. No mislim da su se trebali prije želja i molbe dogovoriti na koju će izbornu nastavu ići Petar.

Pripremila sam suglasnosti koje nam roditelji moraju potpisati na početku školske godine. Jedna od suglasnosti je bila dozvola za fotografiranje i objavljivanje učeničkih fotografija.

Kada sam u razredu o tome razgovarala s mojim četvrtašima argumentirano su mi objasnili da oni ne žele da se njihove fotografije objavljuju nigdje na webu. Oni su o tome učili na informatici i ako roditelji to i odobre oni se s time ne slažu jer je to opasno. Još su me pitali znam li ja za te opasnosti.

Zreli su nam učenici. Znaju se izboriti za sebe. Znaju svoja prava.

Spomenula sam to na roditeljskom sastanku. Roditelji se nisu suprotstavili odluci i željama učenika. Slažem se i ja s njihovim željama.

No ipak se pitam: tko postavlja pravila u odgoju? Roditelji ili djeca?

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■