INKLUZIVNA UČIONICA ■ 50. ■ ČESTITKE ZA BOŽIĆ
Treba li učiteljica svojim učenicima pisati čestitke za Božić?
objavljeno: 24. prosinca 2021.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Često razmišljam o danima kada sam počela raditi i kada sam bila mlada učiteljica. Ne sjećam se da sam tada pripremala poklončiće svojim učenicima za prvi dan škole, za blagdan Svetog Nikole ili za Božić. Ne znam kada se to promijenilo, ali sada smatram da djecu to jako veseli, a iskreno i učitelje. Učitelji vole kad su njihovi učenici sretni i zadovoljni.
Život se sastoji od sitnica i to treba naučiti učenike. Mali znak pažnje, a ne skupi poklon.
Na bolovanju sam. Jako, jako mi to teško pada. Predviđeno bolovanje 90 dana, a može biti i duže. Umjesto da plačem, uzela sam sve potrebno pokraj kreveta i iz kreveta izrađivala božićne čestitke. Svakom učeniku jedna čestitka. A onda sam se dosjetila kako bih ih mogla razveseliti nekim poklončićem.
Što bi to bilo? Ne mogu iz kreveta, ne mogu iz stana. Što imam doma? Što sama mogu napraviti?
Možda jaslice izrađene od štapića od sladoleda? Možda neki snjegović za bor?
Ideja je bilo puno, ali materijala za izradu i ne baš toliko koliko meni treba za svakog učenika u razredu.
Onda mi je palo na pamet da im napravim igru križić-kružić i lijepo je spakiram u vrećicu. Tada sam se susrela s novim problemima. Trebam vrećice, a trebam i figurice za križić-kružić…
Vrećice su od jute, a figurice bi mogli biti kamenčići. Ideja je super, ali ja sam na bolovanju, gdje sada nabaviti toliko kamenčića?
Možda bi umjesto kamenčića mogli poslužiti gumbići? No, nemam ih toliko. Mogla bih izrezati karton pa ih nacrtati? Ideja mi se nije činila lošom, dok nisam shvatila kako će mi biti naporno u krevetu izrezivati toliko kartončića.
Onda mi je na pamet pala ideja da to budu bomboni.
Supruga sam zamolila da kupi kilu bombona jer mi trebaju za moje učenike.
Na jutenu vrećicu nacrtala sam ljestve za igru križić-kružić, a u vrećicu stavila jednak broj zelenih i crvenih bombona. Zatim sam svakom učeniku napisala božićnu čestitku, adresirala koverte i pripremila sve za poštu.
Mlađa kćer odnijela je koverte na poštu. Teta na šalteru u pošti pitala je kamo idu sva ta pisma. Moja joj je kćer objasnila kako je njena mama učiteljica, kako je na bolovanju i kako svakom učeniku šalje čestitku jer joj teško pada što nije s njima.
Teta je prokomentirala: „Jako, jako lijepo!“
Ne znam je li lijepo ili ne. Ali ja sam imala potrebu napisati čestitke svojim učenicima. Život se sastoji od sitnica, a ja se nadam da će ta sitnica izvući bar poneki osmijeh na lica mojih trećaša.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
