INKLUZIVNA UČIONICA ■ 54. ■
U veljači je svaki dan Valentinovo
objavljeno: 24. veljače 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Vratila sam se sa rehabilitacije iz toplica. Bolje jesam, ali nisam još uvijek onako kako bih trebala biti. Učenici u mom 3.a ispituju učiteljicu Hanu kako sam, kada će organizirati neki video poziv ili sastanak preko Zooma. I ja razmišljam o tome. Voljela bih ih vidjeti. Fale mi.
Na Valentinovo sam ih odlučila posjetiti. Dok su bili prvi sat u dvorani ušla sam u razred, sjela za katedru i čekala ih.
Zvonilo je i ulazili su u našu učionicu jedan po jedan, nakon što su se presvukli nakon tjelesnog.
Ne mogu riječima opisati osjećaje koji su bili u našem razredu. Prvi je u razred ušao Borna. Ostao je ukopan, širom otvorenih očiju. Zatim Val, pa Judita, pa Sara. Svi su ostali bez teksta. Nije bilo zvuka, samo širom otvorene oči i onda najljepši osmijesi. U zraku se osjećala ljubav.
Kada su svi ušli u razred, tiho sam im rekla: „Ekipo, nisam se još vratila. Došla sam vas samo posjetiti, vidjeti kako ste. Još hodam sa štakama pa ću danas ovaj školski sat samo sjediti ovdje i razgovarati s vama“.
Razgovarali smo o ljubavi, o Valentinovu, čitali smo legendu „Zašto se na Valentinovo ptičice žene?“
Zatim smo prepričavali legendu i pričali o različitim vrstama ljubavi. Zasladili smo se slatkišima i zaključili da ljubav nije važna samo jedan dan u godini, nego je važna svaki dan. Svaki dan u veljači, ali i svaki dan u godini je Valentinovo. Nakon toga svakom sam svom učeniku u bilježnicu zapisala poruku: U srce sam te zaključala ne možeš izaći, a ključić sam izgubila ne želim ga naći.
Sretna sam jer sam ih vidjela. Tužna sam jer sigurno još neko vrijeme neću biti u razredu s njima.
Mogu samo reći: čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to nedostaje. Evo, ja sam na Valentinovo bila sretna jer sam vidjela svoje učenike.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
