Odrasla sam u prosvjetarskoj obitelji. Mama mi je radila u osnovnoj školi, tata u srednjoj. Od malih nogu za našim se stolom razgovaralo o školi, o obrazovnom sustavu, o velikom odmoru, o učenicima, o njihovim roditeljima… I zbog mojih roditelja koji su mi uvijek bili potpora, zbog njihovog utjecaja na moje životne odluke, odabir zanimanja i onoga što ću raditi kad odrastem, učiteljica sam već 33 godine.

Nedavno mi je na satu bila viša savjetnica zbog napredovanja.

Nije to jednostavno. Radiš svoj posao najbolje što možeš i najbolje što znaš. No ipak, onaj dan kada ti viša savjetnica dođe na sat ulovi te trema. Već su mi nekoliko puta na satu bili viši savjetnici zbog napredovanja. Sve je to prošlo u najboljem redu. Ali uvijek se može dogoditi da te učenici odvedu u nekom drugom smjeru i da sat ne bude onakav kakvim smo ga zamislili.

Sjećam se da mi je viši savjetnik bio na napredovanju kada sam bila prvi razred. Nikada neću zaboraviti da je to bio petak. Nije bio 13., ali sat je lagano krenuo nizbrdo. Bila je matematika, obrađivali smo geometrijska tijela. Moji prvaši počeli su se igrati geometrijskim tijelima kao da je sat glazbenog. „Svirali“ su geometrijskim tijelima, odnosno lupali i lovili ritam. U jednom trenutku nisam znala što da radim, htjela sam pobjeći iz razreda. U trenutku očaja, uzela sam jedno geometrijsko tijelo i počela s njim razgovarati. Zainteresirala sam učenike koji su se tada prestali igru geometrijskim tijelima i odložili ih na stol. Na kraju su slušali moje predavanje do kraja sata. Sve je ispalo dobro.

Poučena tim iskustvom znam da sat uvijek može krenuti u dobrom, ali i u lošem smjeru.

Znala sam da mi viša savjetnica dolazi na sat hrvatskog jezika i na sat prirode i društva. Znam da mi je razred dobar. Ponekad im se ne da i sami mi kažu: „mi to znamo, no nama je to dosadno, odnosno nije nam previše zanimljivo. Mi to znamo, ili bar mislimo da znamo, ali nam se ne da“.

Trebam li biti ljuta na njih? Ili prihvatiti učenike takve kakvi jesu i sve napraviti da im bude zanimljivo?

Nisam uvijek sigurna. Današnje su generacije drukčije. I izazov je raditi s njima.

U razredu imam učenicu s Downovim sindromom.

Kada je viša savjetnica došla u moj razred, iz hrvatskog smo ponavljali vrste riječi. Mnogo promjena aktivnosti, razne igre, digitalni materijali…

Mara je željela, kao i svi ostali učenici, zavrtiti kolo sreće i odgovoriti na postavljeno pitanje. U tom sam trenutku imala malu knedlu u grlu.

Hrabro je krenula prema pametnoj ploči. Pozvala sam i njenu asistenticu da dođe pred ploču za njom. No Mara ju nije doživljavala. Zavrtila je kolo. Dobila je pitanje da nabroji 5 glagola i kao iz rukava brzo ih je nabrojala. 

Znala sam da Mara to zna. No bila je nova situacija u razredu. Mislila sam da će joj ravnateljica i viša savjetnica stvarati nelagodu, ali eto moja je Mara briljirala. I u kolu sreće i u ostalim igrama, listićima i materijalima.

Imam u razredu i darovito dijete i nekoliko njih koje pomno pratim jer su potencijalno darovita djeca.

Na spomenutom satu prirode i društva obrađivali smo vodu. Imali smo pokuse, rad u paru, rad u grupi, individualan rad, pokuse s ledom, pokus s isparavanjem vode…

Postavila sam učenicima pitanje: „Zna li netko na koliko se stupnjeva voda pretvara u paru?“

Teo iz zadnje klupe viče: „Znam ja! Na 30 stupnjeva!“

Bartol se okreće se prema njemu i govori: „Ne, na više stupnjeva, nije 30!“

Teo veli: „Znam, na 32!“

Malo smo se i nasmijali.

Zatim sam učenicima rekla neka razmisle gdje je u razredu skrivena voda. Nije sakrivena u ormaru, a nije ni na mom stolu.

Jedan učenik, koji je darovito dijete, pokazivao je na sebe jer voda je u njegovom tijelu. Druga dva učenika, koji su potencijalno daroviti, pokazivali su na predmete u razredu. Jedan je pokazivao na klimu, a drugi na radijatore. No odgovor nisu izrekli naglas, tako da svi ostali u razredu imaju šansu razmisliti i pronaći skrivenu vodu.

Zanimljivo je raditi u razredu. Kada radiš s djecom, svaki je dan drukčiji. Izazovno je. Ponekad je teško, ali uvijek je lijepo.

Napredovati u struci je ono za čim neki od nas teže. Željela sam biti izvrsna savjetnica. I eto želja mi se ostvarila.

■  Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■