Danas je Svjetski dan učitelja! ■  Citat s Wikipedije: Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. listopada. Taj je dan prigoda da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni. Cilj Svjetskog dana učitelja je mobilizirati podršku za nastavnike kako bi se osiguralo da će učitelji i dalje ispunjavati potrebe budućih generacija te podići obrazovanje na razinu društvene važnosti i izvući učitelje iz poluanonimnosti i dati im društvenu važnost koju zaslužuju.

Prigoda je to i za isticanje važnosti rada svih učitelja i nastavnika i njihov utjecaj na razvoj društva u cjelini, te da se naglasi važnost te profesije, ali i samog obrazovanja čiji su oni nositelji, stoga se taj dan obilježava u više od 100 zemalja svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja.

Jesmo li došli do trenutka da smo prepoznati? Je li naš status onaj koji utječe na politiku zemlje? Naravno da je odgovor još uvijek NE. Taj Svjetski dan koristi za neki prilog u nekom od Dnevnika TV kuća (u popunjavanju vremenskog okvira emisije) uz izgovaranje imenice učitelj.

Ponekad pomislim da smo i sami tome krivi. Nasuprot udruživanja velikih skupina roditelja koji ne bi učenike slali u školu, ali ne bi ni učenje na daljinu, nego bi da svaki učitelj postane privatni tutor/mentor njihovom djetetu, mi smo se pretrgli od objašnjavanja kako je i nama teško…

Ovi oblici učenja svima su NOVITET i nisu jedino u Hrvatskoj škole bile zatvorene ili neke i trenutno jesu. Načini školovanja su svugdje u svijetu postali drugačiji. Mnoge su izvanškolske aktivnosti u potpunosti prebačene u online okruženje.

Učitelji/učiteljice su različiti ljudi, neki su se snašli bolje, neki lošije, nekima je išlo lakše, nekima teže…Ne smijemo zaboraviti da smo u tom periodu „s vrha“ dobili samo što se mora, a sustavne podrške nije bilo. Sad su mnogi značajni i važni, odjednom su puni savjeta i ideja jer su 6 mjeseci proveli kao puki gledači svojeg djeteta iz udobne dnevne sobe.

Svi sve znaju, jer kao što je svaki drugi Hrvat najbolji nogometni trener iz svoje fotelje, tako su sad roditelji/djede i bake, najbolji savjetnici kako su učitelji trebali to odraditi.

Ne stavljam glavu u pijesak, i sama bih neke stvari drugačije, ali sve dok i učitelji svojim primjerima rada i postignućima ne zatrpaju društvene mreže,do tada će se pričati o nama kao o neradnicima koji imaju 3 mjeseca godišnjeg odmora.

Da, možda i među nama ima onih koji stvarno imaju 3 mjeseca godišnjeg, ali imamo i lošu frizerku i lošeg mehaničara i lošeg liječnika, pa tražiti kukolj u žitu i tako karakterizirati cijeli sustav uistinu nije primjereno.

Nekako mislim da dio problema leži u tome što je u primarnom obrazovanju više osoba ženskog spola. Ne spominjem diskriminaciju, nego tek činjenicu da mnoge neće izaći izvan okvira svoje učionice jer se boje što bi netko drugi rekao, jer kritički stav doživljavaju kao osobni napad, jer su nesigurne i radije će učeniku koji nema pribor kupiti od svoje plaće, nego isto tako javno “oprati” roditelja koji ne vodi brigu o svome djetetu.

Mislim, da bi cijelo školstvo bolje stajalo kad bi u prosvjeti radio podjednak broj žena i muškaraca.

A, možda se i varam, možda naš mentalitet ne dopušta da se uspije, ne dopušta napredak, nego se hrani tuđim neuspjehom i tuđim slabostima.

Ja ću uvijek biti na strani RADA, pokažimo se radom, uspjehom, postignućem i pisat će o nama više puta, ne samo jedan dan u godini.

Sretan nam/vam naš dan!

■ Piše: Sandra VUK ■ OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA ■ Mrežne stranice 4.b ■