INKLUZIVNA UČIONICA ■ 77. ■
Upisi u prvi razred
objavljeno: 24. svibnja 2023.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Sad je ono doba godine kad naši klinci prestaju biti klinci i postaju đaci. Čula sam tu rečenicu više puta i veoma me naljutila. Djeca su djeca. Djeca su djeca i kad krenu u školu. Halo, ljudi, roditelji, MOLIM VAS, NE PLAŠITE DJECU ŠKOLOM!
Od pamtivijeka znamo onu narodnu uzrečicu Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.
Ima dosta istine u njoj.
Volim svoj posao. Volim biti učiteljica četvrtom razredu. Ne volim rastanke. Brojim dane do kraja školske godine i uživam u svakom danu sa svojim četvrtašima.
No, sad je vrijeme upisa prvašića u škole.
Dolaze na testiranja budući učenici sa svojim roditeljima.
Neki prestrašeni, neki hrabri, neki sramežljivi, neki vrlo radoznali…
Zanimljivo je proučavati i gledati buduće učenike i njihove roditelje.
Neke škole organiziraju predupise. Psiholozi i pedagozi testiraju učenike. Postoji materijal za upise po kojemu djecu ispitujemo o bojama, voću, povrću, oblicima, odnosima među predmetima, slovima, radimo analizu i sintezu, provjeravamo jesu li čitači, znaju li brojeve…
Ne znam zapravo što mislim o tome.
Neki učenici dolaze s velikim predznanjem. Neki predznanja gotovo da i nemaju. Još ima djece koja ne pohađaju redovno predškolu. A ima i onih koji u školu dolaze nabrijani i sve znaju.
Oduvijek je to bilo tako.
Mislim da bismo trebali organizirati 0. razred. Godinu dana svakodnevno se samo igrati s djecom u školi. Naučiti ih pravilno držati olovku. Koristiti se škarama. Isprati kist. Prepoznati svoju pernicu, svoju jaknu i svoje tenisice.
Znam, neke škole imaju velik, prevelik broj učenika. No, ima i onih koje se bore za svakog učenika. To bismo trebali nekako uravnotežiti.
Mi smo u prvom polugodištu organizirali predavanje za roditelje budućih prvaša, a na početku ovog polugodišta organizirali smo radionicu za buduće prvaše.
Pripremili smo mnogo igara koje su u parovima igrali učenici sa svojim roditeljima. Učiteljice su se povremeno uključivale u igre. Objašnjavale su što, gdje i kada treba što napraviti te upoznavale i djecu i roditelje.
Upisi u prvi razred i dalje su aktualni.
Veselim se novom naraštaju. I plašim ga se. Roditelji su sve zahtjevniji. Djeca su sve nestrpljivija. Ne znam što nas čeka. Veliki je izazov pred nama. Nije lako biti učitelj/učiteljica u današnje vrijeme.
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
