

Prošlu nedjelju su moji učenici iz 3.a imali prvu pričest na kojoj smo bile četiri učiteljice, vjeroučitelj Krešo i ravnateljica. Misa je bila na otvorenom prostoru u dvorištu crkve. Izvrsno organizirano. Svi su prvopričesnici bili uključeni u program pjesmama i recitacijama.
Mara se u jednom trenutku tijekom mise oneraspoložila i skoro rasplakala. Njezina godinu dana mlađa sestra Anja to je primijetila i došla je do nje. Bila je s njom neko vrijeme, te ju je otpratila do oltara da primi sakrament svete pričesti. Kad se Mara oraspoložila, Anja se vratila roditeljima i drugoj sestri.
Učiteljica Hana koja me trenutačno mijenja, jer sam još na bolovanju, učiteljica Kika iz 3.b, učiteljica Marija koja naše učenike ima u produženom boravku i ja dugo smo razmišljale što našim učenicima prvopričesnicima, darovati za uspomenu na taj, u njihovim životima, veliki dan.
Razmišljale smo o nekom magnetu u obliku anđela, narukvici, olovci… I što god da nam je palo na pamet, na kraju bismo zaključile kako zamisao nije dobra.
Na kraju smo kupile okvire za fotografiju u koji mogu uložiti fotografiju s prve pričesti.
Na poleđinu svakog okvira smo se potpisale, zamotale ga, stavile u papirnatu vrećicu i ukrasile svilenom mašnom.
Na kraju mise podijelile smo im darove.
Prvopričesnici su s roditeljima, užom i širom obitelji, odlazili na proslave.
Većina prvopričesnika imala je velike proslave. Iznajmljene dvorane, zakupljeni restorani… to su proslave kao male, a neke i kao velike svadbe.
Sljedeći dan, u razgovoru među učenicima, čulo se koliko je tko dobio novca i koliko je prijatelja, kumova i poznanika bilo na proslavi. Žao mi je kada se razgovor o proslavi svede samo na vrijednost darova…
Razumijem da se proslave organiziraju u restoranu jer stanovi su mali i ne stanu svi pozvani. Drago mi je da se ljudi druže i blaguju zajedno. Međutim, sve je to postalo pitanje prestiža.
Pratim na društvenim mrežama da se kolači za proslave peku cijeli tjedan, traže se torte za brojne uzvanike, zatim prostori i restorani koji mogu primiti veliki broj ljudi. Pitam se je li covid19 i ovdje imao svoj utjecaj?
Svi smo željni društva, druženja, lijepo provedenog vremena sa svojim najbližim i najdražima. Zato razumijem potrebu da se organizira velika proslava i pozove brojne uzvanike.
Kod nas u župi za prvu pričest sve je lijepo organizirano, svečano je i posebno. Nikad ne prihvaćam roditeljske pozive na proslavu. Smatram da trebam doći u crkvu i biti s učenicima na misi.
Svi učenici iz mojeg razreda nisu primili sakrament prve pričesti jer ne idu u crkvu što je njihov odabir i njihovo pravo.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■