INKLUZIVNA UČIONICA ■ 55. ■
Za sve je kriv Tom Sawyer
objavljeno: 10. ožujka 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Nedjelja poslijepodne. Zove me prijateljica koja je učiteljica i kaže: „Draga, znam da je nedjelja, oprosti što te zovem, ali trebam savjet učiteljice s više iskustva.“
U razgovoru saznajem kako je dobila poruku od majke čija je djevojčica učenica u njenom razredu. U nedjelju poslijepodne obavještava je da je malena uganula nogu i traži od nje detaljan plan rada za sljedeći tjedan.
Pitanje glasi: „Jesu li današnji roditelji prešli granice dopuštenoga? Trebaju li učitelji slati učenicima zadaće?“ Slali smo zadaće i zadatke i materijale i video lekcije i predavanja kada su učenici bili u samoizolaciji ili kada su bili kod kuće jer su imali covid.
Ali trebamo li slati zadaće kada učenica ima uganutu nogu?
Ne znam što bih odgovorila.
Pitam se jesmo li razmazili naše učenike i njihove roditelje?
Znam da je danas drukčije vrijeme od onog kada smo mi bili učenici. U neboderu u kojem sam stanovala, Jasminka i Tihomir išli su sa mnom u razred. Kada nisam išla u školu moja je mama posudila bilježnice od Jasminke ili od Tihomira da prepišem što su pisali na nastavi te mi je zaokružila stranice u knjizi koje moram ispisati i sutradan naučiti. Nadoknađivala sam gradivo kako ne bih bila u zaostatku kada se vratim u školu. Kad Jasminka ili Tihomir nisu bili na nastavi, ostavljala sam im bilježnice nakon povratka iz škole i poslije ručka odlazila po njih.
Danas djeca međusobno ne komuniciraju. Roditelji slikaju zadaće i šalju ih putem društvenih mreža, WhatsAppa ili Vibera. Često učenici niti to fotografirano ne prepišu u svoje bilježnice.
Tko je za to kriv?
Jesu li doista današnji roditelji toliko drukčiji?
Ili smo im mi, učitelji i učiteljice, to dopustili?
Odgovor na to pitanje negdje je u sredini. Roditelji sve manje vremena provode s djecom i u ritmu svakidašnjih obaveza idu linijom manjeg otpora, a mi smo zbog covida i zbog sličnih razloga, navikli fotografirati plan ploče i poslati ga roditeljima.
Neobična su nam pitanja roditelja s kojima se često susrećemo: „Treba li pročitati cijelu zbirku pripovijedaka Sijač sreće ili je dovoljno pročitati samo jednu pripovijetku? Učiteljice, trebaju li pročitati sve pjesme iz knjige Grga Čvarak?“
Katkada se naljutim na takva roditeljska pitanja.
Možda trebam početi razmišljati o mirovini.
Kao da me je vrijeme pregazilo.
Kada sam počela raditi silno sam se veselila maškarama. Smišljala sam masku za sebe i veselila se idejama i kreativnim maskama mojih učenika. Danas se ni ja toliko ne trudim oko svoje maske, a ni maske mojih učenika nisu jako maštovite i kreativne.
Gledajuću stare fotografije vidim maske: Stanlio i Olio, Janica Kostelić, poštar, traktorist, policajac, klaun, Pipi Duga Čarapa, Tom Sawyer… A danas susrećem samo kupljene maske Supermana… Je li krivac nedostatak vremena? Ili nedostatak kreativnosti? Ili jednostavno svi zajedno idemo linijom manjeg napora?
Eto, ne znam odgovore na pitanja koja mi se vrte po glavi.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
