Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 56. ■
Zašto na prvi dan proljeća nosimo različite čarape?
objavljeno: 24. ožujka 2022.

Dvadeset i prvog ožujka obilježavamo Dan šuma, Dan pjesništva, imendan svim Vesnama i Dan Downovog sindroma.

Prošli tjedan primila sam zanimljivo pismo potpredsjednice studenata Studentskog zbora Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Predstavili su mi etapu njihovog projekta s nazivom [E(RF)duciraj se].

Projekt su osmislili članovi Studentskog zbora Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i odnosi se na niz tribina, predavanja, edukativnih materijala ili videozapisa kojima je svrha educiranje, osvještavanje i senzibiliziranje studenata fakulteta.

Projekt su planirali nastaviti u znaku obilježavanja važnijih datuma. Tako su odlučili da će 21. ožujka, na dan kada se obilježava Svjetski dan osoba s Downovim sindromom, održati virtualnu tribinu za studente fakulteta.

Na tribinu su pozvali različite goste kako bi približili pojam Downovog sindroma studentima, ali iz različitih perspektiva.

Na tribinu su pozvali Jana i mene.

Naravno da sam odmah prihvatila sudjelovanje.

Razmišljala sam što pripremiti i ispričati na tribini.

Pripremila sam prezentaciju te dogovorila s Janovom mamom da ćemo Jan i ja zajedno biti ispred ekrana i predstaviti naše četverogodišnje druženje u razredu, a kasnije i naše prijateljstvo koje se razvijalo nakon što je Jan prestao biti moj učenik.

Sjeli smo pred računalo.

Oko računala sam pripremila naše materijale – razne listiće kojima smo se koristili u nižim razredima.

Prvo smo slušali uvodni dio tribine. Predstavnici Udruge za Down sindrom Zagreb govorili su o njihovom radu, povijesti rada i ciljanog djelovanja udruge.

Jan je sjedio s moje lijeve strane i komentirao studentice koje je vidio na ekranu. Sve su studentice bile zgodne i bojao se da se ne zaljubi.

Oni koji su iz moje knjige ili u kolumnama upoznali Jana, znaju da je Jan oduvijek bio zaljubljive prirode.

Ozbiljno smo popričali i dogovorili se da sada nije trenutak da se zaljubljuje jer imamo važan zadatak – slušati tribinu, a i govoriti na njoj.

Upoznali smo djevojku Katarinu s Downovim sindromom iz Ljubljane, čuli kako ona lijepo svira nekoliko instrumenata, vidjeli kako skija, trči na skijama i bavi se borilačkim sportom vrlo uspješno.

Slušali smo njenu mamu koja je pričala o njoj i njenu mlađu sestru koja je ispričala kako je od Katarine naučila više, nego što je Katarina naučila od nje.

Nakon njih, predstavio se Jan.

Imao je prezentaciju u kojoj nam je pokazao gdje živi.

Upoznao nas je sa svojom obitelji.

Pričao je da je išao u vrtić pa u osnovnu školu, kasnije i u srednju školu, gdje je završio za pomoćnog kuhara. Pričao nam je o glazbi koju voli i sluša i spomenuo kako je neki dan s prijateljem bio na koncertu Petra Graše.

Potom sam govorila ja, Janova učiteljica.

Govorila sam im kako mi je bilo nelagodno prihvatiti u razred dijete s teškoćama. Ne zato što imam predrasude i ne prihvaćam djecu s teškoćama, nego zbog straha i neznanja kako podučavati učenika s teškoćama.

Objasnila sam studentima da je moj strah brzo nestao i da je Jan nešto jako lijepo i pohvalno što se u mom profesionalnom životu dogodilo.

Ispričala sam im da sam nakon Jana, u svakoj generaciji imala jednog učenika s Downovim sindromom te kako i sada u svom razredu imam jednu djevojčicu s Downovim sindromom.

Svoje sam izlaganje završila s pričom kako mi je Jan pomogao na poslu.

Kada je Jan išao u srednju školu za kuhara, praksu je obavljao u našoj školi u kuhinji.

Jedan dan je moja Lara, tadašnja učenica s Downovim sindromom, bila tužna jer je njena pomoćnica u nastavi bila na ispitu i nije željela ući u razred bez nje.

Sjedila je ispred razreda na klupi, kada je tamo prolazio Jan.

Vidio je da imamo nekih problema i ponudio je pomoć.

Ušla sam u razred, ostavivši ih u hodniku, ispred vrata.

Za nekoliko trenutaka ušli su u razred, Jan mi je namignuo i dao znak da je sve u redu. Lara je sjela u svoju klupu i nastavila s radom.

Poslije podne nazvala sam Jana jer sam mu željela zahvaliti na pomoći. Odgovorio mi je kako mu to nije bio problem, ali da ja još moram puno naučiti o učenicima s Downovim sindromom.

Za kraj samo mogu reći samo da se slažem s Janom. I ja, kao i mnogi drugi, moramo još puno učiti i naučiti o djeci s Downovim sindromom, i to ne samo na dan različitih čarapa.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■