Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
Zašto se bojimo reći što mislimo?
objavljeno: 23. ožujka 2015.

Sve je to ponukalo i neke medije da, tragajući za senzacijom, pokušaju preko mene doći do prljavog rublja, odnosno da od mene zatraže da budem „Atila, Bič Božji”. Nisam pristala na to.

  • Zašto je učitelju danas potreban netko tko će izreći njegove misli umjesto da to sam učini? Koga se bojimo i zašto?

Ovdje pišem o svojem razredu, o radu unutar njega, o našoj interakciji i zajednici roditelja, učenika i škole. Nema tu senzacije, nema prljavog rublja, svađa, prijetnji ili prijava. Sve što je ovdje napisano više sam puta rekla i učenicima i njihovim roditeljima. Uvijek držim svoju riječ i držim se svojih pravila te smatram da je moj rad vidljiv i jasan. Svoj posao doživljavam ozbiljno, za nj se pripremam, istražujem, stalno se usavršavam i mnogo čitam.

Ne gubim vrijeme komentirajući događaje iz razreda na društvenim mrežama, već posjećujem EDU platforme na kojima učitelji poput mene uče, istražuju i pripremaju se za nastavu s novim naraštajima učenika.

Ne volim upotrebljavati sintagmu „današnje generacije” jer one nisu drukčije ništa više nego cijeli svijet koji nas okružuje. Ako već mi, učitelji, nismo mijenjali sebe, otkud nam pravo očekivati od naših učenika da stoje na mjestu? Koliko vas ima mobitel u džepu ili svakog dana nešto traži na Googleu? Radi opće kulture treba znati da je SMS prvi put poslan 1993. godine, a Google je svoju tražilicu postavio 1997.

Jesu li otad učitelji promijenili svoj način rada, a danas se koristimo tolikim tehnološkim blagodatima? Bilo bi zanimljivo razmisliti o tome.

  • Pobornik sam mišljenja da je tehnologija nužna i sveprisutna, ali držim da je upravo učitelj najveći izvor znanja, vještina i ponašanja. Ključan je njegov odnos prema radu, njegov govor i vještina poučavanja i dolaženja do novih spoznaja. Najveća je snaga u živoj riječi učitelja, a ne u pripremama, udžbeniku ili digitalnim materijalima.

Umjesto mnoštva prezentacija, na međunarodnim skupovima učitelji slušaju snimljene motivirajuće govore svojih kolega, predavanja, primjere iz prakse. I nitko nakon takvih skupova ne traži gotove primjere kojima bi se služio u nastavi, nego svi nastoje naučeno primijeniti u svojem radu i imati ključnu ulogu u motivaciji svojih učenika.

Suvremeno školstvo teži tome da učenik zavoli školu.

Gdje smo se u tome izgubili?

Učitelji su se danas povukli u mišje rupe i samo katkad izvire iz njih, a ne znam što je razlog tomu. Bojimo se roditelja jer nas mogu anonimno prijaviti ako krivo pogledamo njihovo dijete, bojimo se savjetnika jer bi mogli pronaći zarez na pogrešnome mjestu, bojimo se ravnatelja/pedagoga/psihologa… Zašto?

Mi smo učitelji. Završili smo odgovarajuće škole/fakultete. U ovom smo poslu jer ga volimo. To nam je poziv. Radimo najbolje što možemo, ovisno o uvjetima. Imamo vrhunske učenike jer su iz naših razreda izišli i prvaci u matematici, i glumci, i slikari (dobitnici nagrada), i novinari…

Imamo i probleme kakve su učitelji imali oduvijek, ali se nosimo s njima. Radimo, trudimo se. Da, donosimo na nastavu vlastiti pribor (ali, samo da znate, jednako je u školama diljem svijeta), katkad i hranimo neke učenike jer su gladni, gdjekad nam je teško zbog nečije situacije, ali i s time se znamo nositi.

Narastu li problemi, obratite se stručnoj službi, zatražite pomoć, ne mogu drugi znati da vam je teško ako to ne obznanite. Bojite li se roditelja, potrudite se da vaš rad bude transparentan, organizirajte više roditeljskih sastanaka, educirajte roditelje, objasnite im svoj način rada, budite jasni u kriterijima ocjenjivanja, budite prosvjetitelji. U izradi i pripremi materijala za nastavu budite uvijek korak ispred, dobro se pripremite jer uvijek će se naći netko tko će tražiti dlaku u jajetu.

I radi vašeg osobnog napretka preporučila bih vam da jednom godišnje napišete stručni članak o nekom svojem praktičnom segmentu rada. To je iznimno dobar način samoedukacije i samoprocjene rada te još bolji način da i drugi čuju za vas.

Nemate se čega bojati, samo budite učitelji!  Zvono će rado objaviti vaš rad.

Sandra VUK

Udruga hrvatskih učitelja razredne nastave Zvono

OŠ Augusta Šenoe