INKLUZIVNA UČIONICA [18]
Zbrkana učiteljica i virtualni Majčin dan
objavljeno: 8. svibnja 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Počinjem s nastavom u ponedjeljak. Jedna učenica i ja. Radit ćemo nastavu nas dvije pa dolazi moja kolegica i onda će njih dvije uvježbavati gradivo u produženom boravku, a ja ću ići doma i raditi online s ostalim učenicima. U mojoj je glavi velika zbrka.
Do sada sam s veseljem pripremala zadatke za moje učenike. Pisala im pisma. Baš prava pisma. Najduže sam čekala u redu pred poštom za poštanske marke, puno duže nego što sam pisala svako pismo. Ali to me je veselilo. Veselilo me i nazvati roditelje i napraviti telefonske informacije da čujem kako je moj učenik. Zanimalo me kako ide učenje na daljinu, ima li problema, kako se snalaze i ostalo.
Zanimalo me dobivaju li previše ili premalo zadaće, kako im se sviđa razredna stranica, u čemu im mogu pomoći. Jako me veselilo čuti svakog učenika putem telefona. Posebno me radovalo s djecom komunicirati preko Zooma.
Osjećala sam, svaki puta, radost druženja, ali i tugu što se ne družimo kako oni kažu „za istač“, nego virtualno. Virtualno smo proslavili Bartolov i Kanov rođendan.
Virtualno se pripremamo i za priredbu prigodom Majčinog dana. Svaki je učenik dobio pismo. U pismu je bila i recitacija, zamolila sam ih da je nauče za mamu. Svakog tatu sam kontaktirala preko Whatsappa i informirala ga da će učenik dobiti pismo i da ga pozivam na suradnju. Tate su bili zamoljeni da pomognu u učenju pjesmice i da pomognu napraviti poklon za mamu. Ekološki novčanik. Novčanik za plažu. Nadam se da će mame biti zadovoljne priredbom i poklončićem.
Dogovor je da sve što radimo bude iznenađenje i da mama ne smije ništa saznati do nedjelje. U nedjelju, na Majčin dan, imamo Zoom priredbu.
Svaku večer pišem roditeljima e-mail. Nakon toga, sve tražene zadaće popratim s nekim igrama, kvizovima, prezentacijama kako bi učenicima bar malo bilo zanimljivije u ovo doba nastave na daljinu. Onda od jutra pratim njihove odgovore i tako iz dana u dan. Sve me to veselilo jer sam vidjela da napreduju i da korak po korak idemo dalje. No sada sam zbrkana.
U ponedjeljak idemo na „pravu“ nastavu. Razmišljam kakva je to „prava„ nastava – jedan učenik i učiteljica? Stvarno sam tužna, jadna, razočarana, povrijeđena….
Znam, nisam jedina. Sve učiteljice razredne nastave osjećaju se isto. Svima nama nedostaju naši učenici. Teško nam je. Nitko nas ništa ne pita. Mi radimo najbolje što možemo. Trudimo se, snalazimo se u novonastalim situacijama. Učimo, pronalazimo načine kako doći do naših učenika, kako im objasniti pojedino gradivo, kako učenicima, ali i roditeljima olakšati ovu nastavu na daljinu. Ponekad smo u svemu tome jako uspješni, ponekad nešto manje, ali ne predajemo se.
Ne znam kako će to izgledati od sljedećeg tjedna. No sigurna sam da mi fali moj razred, moji učenici moja Mara, Samah, Judita, Korina, Val, Borna, Teo… Fali mi moj 1.a.
Danas sam bila sretna. Dobila sam od Marine mame snimku na kojoj Mara recitira pjesmu za priredbu. Nadam se da će je htjeti recitirati u nedjelju. No za svaki slučaj, moram istražiti kako tu snimku prezentirati, ako će se u nedjelju Mara sramiti.
Dobila sam i snimku na kojoj Mara čita. To me stvarno jako razveselilo. Da sam barem blizu nje da je mogu zagrliti. Ovako sam poslala e-mail i napisala bravo, bravo, bravo… A to nije isto, zar ne?
■ Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
