U to se doba o tom poslu govorilo s velikom dozom poštovanja, no znalo se da tamo „nema kruha” (to su riječi moje majke).

Kako je moje školovanje odmicalo, moja je odluka da radim među djecom bila sve čvršća, pa sam vrlo brzo (još u osnovnoj školi) preuzela različita mentoriranja slabijima, mlađima, pomaganje, pisanje zadaća…

Moja je mama pak imala sve lošije mišljenje o školstvu i čak bi izrezivala članke iz novina o školi i davala mi ih da ih pročitam, ali ja se nisam predomislila. Mamina najbolja prijateljica, teta Goga, bila je učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Kad bi ona ušla u naš stan, ispunila bi ga svojim glasom (govorila je glasno što je, kako sam se poslije i sama uvjerila, profesionalna deformacija), a ono o čemu je govorila bilo je vrlo zanimljivo. Pripovijedala bi nam anegdote iz svoje učionice. Sjedila sam kao opčinjena i upijala njezine geste i mimiku, boju glasa te, kao u pjesmi s početka, sanjala dan kad ću postati učiteljica. Vjerujem da je teta Goga pripovijedala mami i teške životne priče prosvjetara, žalila joj se na male plaće, probleme u razredu, ali takve priče nisu dopirale do mene, za mene je ona bila najbolja i najsjajnija učiteljica.

U kasnijem školovanju, u srednjoj školi i na fakultetu, mama me pokušala urazumiti objašnjavajući mi da u prosvjeti „nema kruha“, odnosno da je to teško zanimanje koje zahtijeva mnogo odricanja. Naravno, ako nešto želite, ne postoje prepreke koje ne biste mogli preskočiti. Njezin posljednji adut bio je pokušaj da me uvjeri kako neću naći posao, ali i tu sam zamku preskočila. Već kao apsolventicu Učiteljski me fakultet zaposlio u školi koja je njegova vježbaonica i u toj sam školi ostala do danas radeći kao mentor studentima.

Od prvog dana svojega učiteljskog poziva znam da u njemu ne teku med i mlijeko, ali ako postoji ljubav prema tom poslu, sve se prepreke mogu svladati.

Nisu svi učenici jednaki, pa treba znati pristupiti svakom od njih na primjeren način. Tijekom svojega radnog vijeka upoznala sam učenike različitih sposobnosti prema kojima ih i dijelim, kao i prema načinu na koji im pristupam.

• Učenici s posebnim potrebama – da bih bolje upoznala njihove probleme, posredovanjem Udruge IDEM završila sam 80 sati stručnog usavršavanja za rad s njima.Bilo mi je to jedno od najboljih usavršavanja za koje sam morala odvajati i svoje slobodno vrijeme – jedne subote u mjesecu tijekom deset mjeseci. Usavršavanje se provodilo u malim skupinama s odličnim voditeljima prof. Lelijom Kiš Glavaš i Zdravkom Bokulićem.
• Učenici s izrazito visokim stupnjem inteligencije, posebno nadareni za matematiku – za rad s njima pripremala me moja profesorica Branka Copić (dobitnica Nagrade „Ivan Filipović” za 2012. za područje matematike) koja mi je objašnjavala kako moji nadareni učenici doživljavaju određeni zadatak te kako ga mogu riješiti na svoj način. Usmjerila me prema literaturi za nadarene i posebnim knjigama za razvoj matematičke logike.
• Učenici koji se ističu svojim literarnim, likovnim ili pak glumačkim darom, ali teško svladavaju gradivo iz nekih drugih predmeta, primjerice prirodnih, te učenici koji često izostaju s nastave zbog obveza u izvannastavnim aktivnostima – u nastavi s takvim učenicima nuždan je individualni pristup kako bi uspjeli svladati gradivo. Učenike koji se među svojim vršnjacima ističu angažmanom u kazalištu ili na filmu treba pripremiti da što lakše podnesu izazove koje donosi moguća popularnost te da se ne promijeni njihov odnos s razrednim kolegama.
• Kad su u školu počeli stizati naraštaji učenika rođenih dvijetisućitih godina, uočila sam da imaju motoričkih problema zbog nedovoljnoga gibanja u prirodi, pa sam završila sustav učenja NTC u Hrvatskoj Mensi. Naučila sam mnogo, a neke sam stvari odmah počela primjenjivati. Redovito jednom godišnje odlazim na predavanje prof. Ranka Rajovića kako bih popunila neke praznine u znanju, a naučeno primjenjujem u svojem radu u razredu.

Sada, gotovo 23 godine nakon što sam počela raditi u školi, mogu reći da ništa ne bih promijenila. Ponovila bih onu rečenicu kojom sam započela ovaj tekst, a ovaj članak posvećujem svojoj prvoj i jedinstvenoj učiteljici Gordani Kapš iz OŠ Jabukovac u Zagrebu koja je ove godine otišla u mirovinu, mojoj teti Gogi.

Sandra VUK, OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono