…uvijek im se traži zamjerka i uvijek netko bolje od njih zna kako treba raditi s djecom.
Nedavno mi je kolegica rekla kako joj i prodavačica u pekari govori: „Blago vama, stalno imate praznike i ferije.“
Nisam jedna od onih koja se bori za status struke pišući mnoštvo objava i objavljujući ih na Facebooku ili podilazeći roditeljima slanjem elektroničke pošte o svemu vezanom za njihovo dijete. Isto tako, ne šaljem im ni poruke sa svojeg privatnog broja.
Za komunikaciju s roditeljima koristim se dvama načinima – informativkom, odnosno malom bilježnicom u koju pišem obavijesti i informacije koje su potrebne roditeljima da budu upoznati s onime što se događa te individualnim razgovorima na kojima možemo neposredno razgovarati o nekim bitnim situacijama.
Većina roditelja nazoči prvom roditeljskom sastanku na kojem ih obavijestim o svojim načinima komunikacije. Ne smatram se manje modernom, a ni manje informatički pismenom zbog toga što se ne koristim ostalim načinima komunikacije.
Nisam ljubiteljica elektroničke pošte jer često zna doći do nesporazuma. Netko određene znakove (recimo dva uskličnika) čita i tumači drukčije od onoga što sam mislila. Da roditeljima šaljem fotografije, uvijek bi netko mogao pitati gdje je bilo njegovo dijete i zašto ga nema na fotografiji, zatim za vrijeme kojeg sam sata to stigla fotografirati, a onda im još i poslati fotografije. Takve bi mi situacije bile sasvim nepotrebne i suvišne.
Volim razgovarati sa svojim učenicima . Napravim vlastitu strategiju i promatram ih dva do tri dana (jedna sam od onih koji ne izlaze iz razreda), zatim tijekom malih odmora znam prići nekom djetetu i početi razgovor o onome što ga zanima, brine ili zbog čega je nesretan.
Tada se otvaraju kao maleni cvjetovi i vrlo im brzo popuste kočnice, pa mi kažu sve – tuge, strahove, sreću i sve ono što žele s nekime podijeliti. Ako utvrdim da dijete nije u mogućnosti samo riješiti neku situaciju, zovem roditelje. Roditelji katkad shvaćaju moju zabrinutost, a katkad u početku odbijaju suradnju. Međutim, ubrzo shvate da želim najbolje njihovu djetetu i prihvaćaju moju sugestiju, savjet ili samo razgovor.
Roditelju rijetko pristupam kao prijatelju, više kao partneru, odnosno suradniku s kojim imam zajednički cilj – dobrobit učenika.
Naravno, ima i roditelja koji to ne prihvaćaju, koji apsolutno u svemu traže nešto negativno, traže da netko drugi bude glavni krivac. Najčešće znam prepoznati taj neprijateljski stav i tada pažljivo biram riječi te nastojim saslušati roditelje, ali im ne dopuštam da svoju roditeljsku obavezu prebace na mene.
Dosad je u mojem profesionalnom radu većina roditelja bila dobronamjerna stava prema učitelju – meni, mnogi su me pohvalili i pitali me kako uspijevam raditi s toliko djece, a oni kod kuće ne mogu ni s jednim. Međutim, imala sam i negativnih iskustava. Neki se roditelji i dalje mojim imenom razmeću na različitim forumima, grupama na Viberu, prate moje korake izuzetno nezadovoljni jer „njihova istina“ nikada nije prepoznata, jer nisu mogli izgraditi sliku izuzetnih roditelja i zbog toga što sam ih upozoravala na situacije koje su se kasnije dogodile ili, mogla bih reći, eksplodirale.
Ovih je dana informativni razgovor jedna mama završila riječima: „Sve shvaćam, učiteljice, Vi ćete se takvog ponašanja (učenika) riješiti za 5 mjeseci, a nama taj problem ostaje – tko zna dokad.“
Poželim da je više takvih roditelja, ali razumijem da u mnoštvu obaveza i aktivnosti zbog prenatrpanog poslovnog rasporeda teško nađu vremena za dolazak u školu, no to je iznimno važno.
Potrebno je čuti učitelja svojeg djeteta – pa makar i da ga učiteljica samo pohvali. Važno je čuti i saznati kako učenik provodi 5-6 sati na dan, s kim se druži, na koje probleme nailazi, treba li mu pomoći u učenju i smisliti neku strategiju kako učiti.
Za sve je to stručnjak učitelj, to je osoba kojoj se roditelji trebaju obratiti i koju trebaju saslušati.
Svi mi imamo isti cilj – dobrobit učenika.
Razgovore u grupama i prijateljstva na Facebooku ostavimo za neko drugo vrijeme, budimo profesionalni, pa će nas ljudi oko nas doživljavati drukčije – ozbiljnije i stručnije.
Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home | UHURN Zvono
………………
Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.
Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
………..
Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.