INKLUZIVNA UČIONICA ■ 32. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Žuta bilježnica
objavljeno: 5. veljače 2021.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Bilješke o svojim učenicima kao što su poneki njihovi „biseri“, događaji u kojima su sudjelovali tijekom odmora ili sata, njihovi doživljaji ili ono što sam saznala o pojedinom učeniku u razgovoru s roditeljima ili vršnjacima već godinama upisujem u mali žuti rokovnik. Te mi bilješke služe kao korisni podatci u oblikovanju slike o svakom učeniku. Osobito mi koriste u promišljanju o tome je li neki učenik darovit ili u nečemu izniman.
Čitala sam knjige Jasne Cvetković Lay, naše stručnjakinje za darovitu djecu i izazov su mi darovita djeca. Kako s njima raditi? Kako ih prepoznati?
U mojoj prvoj ili drugoj generaciji učenika, imala sam u razredu učenike koje je psihologinja opisala u svojoj knjizi kao darovite učenike, a ja sam ih u razredu promatrala kao prosječnu djecu, možda čak i kao djecu kojoj treba više vremena da svladaju gradivo. Je li ocjena mjerilo znanja? Zašto se današnja djeca boje ispitivanja?
Imam u razredu dva dječaka i jednu djevojčicu koji sve znaju, vrlo su aktivni na svakom satu, dižu ruku, računaju pred pločom, računaju točno u bilježnici, knjizi, radnoj bilježnici, zbirci zadataka…
A onda kada pišemo listić, prvo pitanje koje čujem je: „Je li to za ocjenu? Ovo nije bilo u vremeniku!“
Ako nije za ocjenu, onda nema problema sa zadacima. Naprave svi sve točno. No, kada je provjera znanja, koja je za ocjenu, događaju se pogreške. Zašto?
Zar smo zaista današnjim generacijama napravili takav pritisak, da ih unaprijed boli trbuh, znoje im se ruke, pada koncentracija kada je nešto za ocjenu?
Nemam odgovor. No znam da smo svi zajedno pridonijeli tome da je najezda „hiper odlikaša“. Već je u drugom razredu osnovne škole veliki problem ako učenik nema sve petice.
Pristižu pitanja poput: „Kada može popraviti ocjenu?“
Tužna sam i zabrinuta zbog toga.
Ocjena nije uvijek mjerilo znanja. Mnogo toga pridonosi tome što će učenik pokazati na jednoj provjeri znanja.
Trenutačna koncentracija, pod kakvim je pritiskom dijete došlo u školu, koji sat pišemo provjeru znanju, jesmo li prethodni dan vježbali takve ili slične zadatke, pada li vani kiša, je li južina… I još drugih milijun činjenica i okolnosti.
Svaka ocjena je za učenika. Svaka se ocjena može popraviti. A ipak su svi u strahu koju će ocjenu dobiti.
Kada je moja kćer u nižim razredima osnovne škole dobila jedinicu i došla kući iz škole, bila je jako ljuta, uplakana, jadna, nesigurna, nezadovoljna. Kao danas pamtim taj dan.
Plakala je i šizila, a ja sam joj napravila Sacher tortu koja joj je u to vrijeme bila najdraža torta.
Gledala me je u čudu i pitala zašto sam napravila tortu. Bilo je to najslađe pitanje moje Dore, a ja sam joj objasnila kako je dobila tortu jer je dobila jedinicu.
Zato što je svaka ocjena za đaka. Napisat ćemo zadaću, ispravit će ocjenu jer svaki učenik može dobiti svaku ocjenu.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
