Profesor prava na Sveučilištu Sjeverna Karolina nije želio držati predavanje „praznoj učionici“ pa je iz zbirke lutaka pokojne voljene žene izabrao lutka Pinocchija te ga posjeo na klupu u prvome redu. Bio je to način da opušteno pristupi svojim studentima u novonastaloj situaciji.

Dogodilo se to prošloga proljeća pri prvom globalnom zaključavanju društva. I nije profesoru pravnih znanosti bilo toliko do publike, koliko do toga da nasmije svoje studente jer – sjetio se – uz Pinocchija je mogao primijeniti i zgodnu šalu. Dok lutak odgovara da sve razumije, njegov nos raste i raste. Raste li jednako tako u odgovoru na isto pitanje i studenticama i studentima koji slušaju predavanje zajedno s Pinocchijem, to profesor ne može znati ako mu ne jave.

Na kraju, simpatičan i vedar pristup nastavi na daljinu uspio je više negoli je isprva mogao i zamisliti! Donio mu je pritom nekoliko slobodnih tjedana kako bi mogao kvalitetno razmisliti na koji će način dalje voditi nastavu. Tehnologija, naime, nikad nije bila njegova opcija, i morat će se na nju priučiti prije negoli počne raditi sa studentima jer ne želi pokušavati i griješiti ad hoc dok ga oni promatraju i očekuju da im budu isporučena sasvim druga znanja.

Smatra da bi studenti na takav način gubili na znanju te da bi, umjesto da rastu u području koje im je primarno, gledali prtljanje svojega profesora s tehnologijom, kao i njegovu krivulju učenja u primjeni iste. A to mu nikako nije cilj.

Glavna je poruka s obzirom na nastavne pristupe ukratko ova: Služite se onim što već poznajete i što vam najbolje služi. Ostalo prvo naučite, a tek zatim i primjenjujte.

Više pročitajte u nastavku.

Tekst Profesor poučava usamljenoga lutka Pinocchija objavljen je na portalu New York Magazine – Intelligencer .

Svjetska zdravstvena kriza i s njom povezano zatvaranje obrazovnih ustanova dovele su do iznimnoga porasta poučavanja na daljinu. Učenici i studenti stupaju u kontakt sa svojim profesorima i drugim studentima na daljinskim konferencijama u obliku videoprograma kao što je Zoom (ili na stranicama za prijenose uživo kao što je Twitch).

Iznenadna promjena dovela je i fakultete s brojnim desetljećima iskustva na nepoznat teritorij pa tako i profesora na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Sjevernoj Karolini Johna V. Ortha.

Nastava profesora Ortha postala je globalno poznata u drugoj polovici ožujka 2020. godine kada je njegov student, gledajući profesorovo snimljeno predavanje, napravio snimku zaslona na kojem se vidi 73-godišnji profesor kako drži predavanje samo jednom jedinom slušatelju: lutku Pinocchiju koji sjedi na klupi u prvome redu.

Profesor John Orth poučava na Sveučilištu Sjeverna Karolina od 1978. godine, ali nikad se nije našao u sličnoj situaciji. S nama je porazgovarao o svojoj nastavi na daljinu.

■ Snimili ste svoja predavanja. Je li to odgovor na zatvaranje škola i zaključavanje društva koje se događa diljem zemlje?

Da, moja su predavanja pred živom publikom također uobičajeno bila snimana tako da ih studenti, koji ih propuste, mogu poslušati ili pogledati. Neke su predavaonice obuhvaćene videosnimkama, a neke samo audiozapisima. Sveučilište Sjeverna Karolina imalo je nekoliko tjedana proljetnoga odmora, a zatim je to produljeno za još jedan tjedan. I tada nam je rečeno da se ne možemo vratiti u učionice, nego bismo trebali poučavati služeći se sinkronim poučavanjem kakvo pruža Zoom. U mojoj dobi pristupanje takvu obliku poučavanja učinilo mi se nepoželjnim, stoga sam snimio niz predavanja što znači da ih mogu serijski dijeliti, što sam upravo počeo danas činiti [23. ožujka 2020., nap.], a učenici ih mogu slušati i gledati u vrijeme koje im odgovara. Uz snimke, imamo i prostor za razgovor, na stranici imena Sakai, gdje mi mogu postavljati pitanja, a ja im mogu odgovarati. To nije istovjetno nastavi uživo, ali ipak je njezin preslik do mjere da svi mogu vidjeti pitanja koja su postavljena, a isto tako, svi mogu i čuti ili pročitati odgovore koje dajem.

Studenti prava u velikoj su napetosti ovih dana jer je pred njima nekoliko tjedana do ispita u svibnju, zatim dolazi i diplomski rad i stoga je sve to za njih vrlo nelagodno i stresno – kao i za moje sveučilišne kolege. Vjerujem da ću se prebaciti na Zoom, no danas su svi išli uživo i znao sam da će stručnjaci za IT biti preopterećeni. Stoga sam pristupanje Zoomu odgodio za nekoliko tjedana i snimio niz predavanja koja dijelim svaki drugi dan.

■ Vaše odbijanje Zooma ne proizlazi nužno iz razloga što niste željeli ići s nastavom uživo? Vi samo niste željeli dodatno opteretiti informatičare?

Rekao sam im, ako ostanemo zatvoreni i u kolovozu, kada se 30 tisuća studenata treba vratiti u grad, do tada ću naučiti kako se to radi. Jednostavno nisam želio da učenje mojih studenata pati zbog moje krivulje učenja, petljanja po tehnologiji dok nastojim njome ovladati, a kojom se, iskreno, nikad prije nisam služio.

■ Jeste li ikada prije imali ovakav scenarij poučavanja na daljinu?

Ne. Kada sam držao tečajeve za odvjetničke pripravnike ili kada sam imao kontinuiranu nastavu o pravnim znanjima za državnu odvjetničku komoru, uvijek je bilo neke publike – katkad malo, katkad više – a ujedno je sve to i snimano, zvučno ili u obliku videozapisa, i zatim kasnije učinjeno dostupnim svima onima koji tomu žele pristupiti, onima koji nisu mogli doći na nastavu, ili žele ponovno pogledati, odnosno svima koji se na to odluče, bez obzira na razlog pristupanja snimci. Postoje također i otisnuti materijali, ali oni pripadaju staroj tehnologiji.

Znači, snima se zvučno ili kao videozapis, a postoje i tiskani materijali. Sve to sam radio redovito i zato sam vičan takvu pristupu. Priličnom broju učenika svidjela se takva ideja (da se nastava snima). Smatrali su olakotnom okolnošću da mogu moja predavanja uvrstiti u svoj raspored u vremenu kada im je to najprikladnije ili ih poslušati još jednom u vremenu kada im odgovara. Tako da sam dobio mnogo povratnih poruka u kojima mi zahvaljuju što to radim na takav način.

■ Kako ste došli do toga da vam Pinocchio bude publika?

Kada sam shvatio da ću govoriti praznoj učionici, što mi se još nikada nije dogodilo, sinula mi je ideja da iz zbirke svoje pokojne voljene žene uzmem malu lutku Pinocchija. Zamišljeno je, ne toliko da imam publiku, nego da na neki način probijem led i na početku predavanja izazovem smijeh svojih studenata.

Iskreno, bio sam ograničen lutkama koje se nalaze u zbirci i učinilo mi se da bi bilo prikladno izabrati Pinocchija kako bih se mogao našaliti; on mi govori kako sve razumije, a nos mu pritom raste sve više i više. Ne vidim svoje studentice i studente pa ne mogu reći rastu li i njihovi nosovi, tako da to oni meni trebaju reći. Jednostavno, odlučio sam početi šalom. I izgleda da je uspjelo, i više negoli sam mogao i zamisliti.

■ Smatrate li da se vaši studenti uspijevaju prilagoditi takvu obliku poučavanja?

Poučavanje na daljinu počelo je upravo danas. Moj je dojam da postoji lagana drhtavica i fakulteta i studenata u nastojanju da se prilagode novoj situaciji. Dok je zgrada fakulteta bila otvorena (sada je u pravilu zatvorena), odlazio sam onamo koliko god sam mogao kako bih snimio te nastavne sate i tako – snimajući unaprijed – osigurao dva tjedna u kojima ću moći promisliti što i kako dalje. Hoću li nastaviti sa snimanjem, ili ću pristupiti Zoomu, ili nešto treće.

Povratne informacije koje dolaze, kakve su primjerice i one s Twittera – kojim se ja ne služim, ali moji sinovi se služe – govore da postoje članovi fakulteta kojima je takav pristup bio od pomoći. Pojedinci to čine (snimaju predavanja) jer im je tako lakše, osobito nama, starijim članovima fakulteta.

■ O, da, izgleda da neizravno primate mnogo potpore, s objave na Twitteru. Vidio sam mnoge koji ondje pišu komentare poput ovoga: „Pa to je moj stari profesor prava!“ i djeluju jako ponosni na vas.

Mislim, možda ovo ne bih smio reći, ali osjećam da sam oduvijek imao vrlo pozitivne odjeke kod svojih studenata i ne osjećam da se to smanjuje kako postajem stariji. Moj je osjećaj da je taj uvodni pristup bio obrazovno zdrav, a to je iznimno bitno.

Ni oni, ni ja nemamo potrebu prtljati naokolo kako bismo na brzinu nešto naučili u ovo malo preostaloga vremena u tekućem semestru. Mogao bih se kasnije preusmjeriti na taj sinkroni oblik poučavanja, ali u ovome trenutku – ostajem pri onome što poznajem i što se pokazuje da djeluje. Ja nisam uzor-momak za nastavu na daljinu.

■ Smatram da je od pomoći vidjeti svakoga tko se uspijeva prilagoditi zato što u ovome trenutku nitko nema jedno rješenje za sve.

Uvijek na bijelu ploču postavim mnogo informacija – ključne pojmove ili glavne naglaske onoga o čemu ću poučavati. Na taj način, to me vodi, a vodi i njih. Kada sam se odlučio na ovakav pristup, zatražio sam učionicu koja ima potpunu opremu za videosnimanje. Pokazalo se da videosnimač nije uspio dobro zabilježiti ono što je pisalo na bijeloj ploči pa sam u posebnom dokumentu objavio sve ono što sam na ploči bio napisao.

Volim zapisivati na ploči, ne volim čitati dok predajem, i ne volim stajati na podiju, hodam naokolo predavaonicom i razgovaram, i izgleda da to djeluje kod mene. I studenti dobro reagiraju na to. To je najviše što o tome mogu reći.

■ A kako ste inače, s obzirom na sve što se događa?

Sada kada je moja žena preminula, ovdje sam, u ovoj velikoj kući potpuno sam i izlazim samo kada je nužno, perem ruke i sve ostalo što se od nas traži. U mojoj dobi, s visokim krvnim tlakom, postoji zabrinutost da pripadam osjetljivoj skupini. Ufam se da ću preživjeti ovu krizu i nastaviti predavati još godinu, dvije – volio bih to, barem do 75., bude li Božja volja. A zatim ću vidjeti što će biti dalje.

Intervju je sažet i uređen radi preglednosti i razgovijetnosti. (napomena u izvornome tekstu)

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autor članka i intervjua: Brian Feldman, novinar ■ Sjedinjene Američke Države: New York Magazine – Intelligencer – dnevne novine i internetski portal ■ izvornik: nymag.com/intelligencer  ■