Uglavnom, u mojim je objavama bilo mnogo pisanja za sve nastavne predmete, za dodatne i dopunske, za izbornu aktivnost pa i za nastavu Vjeronauka, gdje sam posrednica [u prosjeku i do šest predmeta dnevno za svaki razred jer pratimo Školu na trećem].

Pojedini roditelji mogli su instalirati samo određenu aplikaciju ili program. U većini slučajeva, roditelji mojih učenika nisu imali dovoljno memorije u mobitelu za takve podatke dok su je drugi imali dovoljno. Zbog sporosti i slabosti internetske mreže nisu mogli preuzeti potrebnu aplikaciju ili program, tako da sam morala provesti brzi odabir te se ograničiti na Wordove dokumente i aplikaciju Matific.

Vjerujte mi, nije dovoljno zapisati samo stranicu i naslov koji će roditelji s učenicima, odnosno učenici, rješavati [takvu preglednost – ograničenost omogućuju aplikacije poput Vibera]. Potrebno je objasniti sadržaje – kratko, razumljivo i sažeto, staviti sliku, postaviti zvučni ili videozapis, poveznicu s određenim informacijama, kvizom iz ”školske TV” i slično.

Za roditelje koji ne mogu otvoriti PDF, Word i druge dokumente prepisivala sam sadržaje u objavu. Ponekad samo u privatne poruke, vodeći pri tom računa o sažetosti jer u predugim objavama gubila se preglednost i razumljivost. Zbog svega se kasnilo s rješavanjem zadataka koje su roditelji redovito pogrešno nazivali domaćim zadaćama. Skromnoga sam mišljenja da su ti zadatci –dopuna onoga što su ”samo gledali” u okviru TV škole, a nikako zadaća jer zadaća podrazumijeva i neke druge aspekte [posebice uvježbavanje sadržaja].

Dakle oni su dopuna osnovnim i brojnim sadržajima te povratna informacija o razumljivosti onoga što se trebalo pratiti u TV-školi.

S jedne strane mana izražena jednosmjernom komunikacijom, a s druge strane prednost.

Tim učiteljica s TV-a prenosi određenu količinu sadržaja koje učenici u svojim udžbenicima nužno nemaju pa trebaju zaviriti i u ”druge” izvore znanja, primjerice roditelji se iz svoga školovanje prisjete pojedinih sitnica, a tu sam i ja, njihova ”prava” učiteljica koja nastoji sve sudionike popratiti svojim sadržajima i objašnjenjima.

Sjetim se jednoga od roditelja mojih učenika, zagovaratelja [i trenutačnoga provoditelja] ”Homeschoolinga” s kojim relativno dobro surađujem, premda nam se povremeno mišljenja razilaze.

Primjerice , on  ”samostalno obrađuje” sadržaje do kojih još nismo stigli pa mi je nakon dva dana neuspješnoga traženja odgovora na zadatak u radnoj bilježnici u privatnoj poruci to i natuknuo – kako je moguće da nema odgovora u udžbeniku jer je to sadržaj koji dolazi na red u Školi na trećem u sljedećem tjednu.

Imam i roditelja koji zbog posla na poljoprivrednim površinama ne mogu svakodnevno slati rješenja pa mi [najčešće nedjeljom] pošalju sve tjedne zadatke, što je također zahtjevno za pregledavanje, a i moje su povratne informacije tada opsežnije.

 S druge strane, imam i roditelja koji svakodnevno zove jer s djetetom nikako ne uspijeva riješiti zadatke, tako da objašnjavam, rješavam, fotografiram odgovore, dajem upute i smjernice samo tom djetetu.

Uz to, roditeljima učenika s prilagodbama još detaljnije objašnjavam privatnim porukama javne objave u grupi i zadajem, dodajem, zamjenjujem, odstranjujem određene zadatke, projekte, praktične radove i slično.

Ovime želim istaknuti kako je nastava na daljinu vrlo individualni rad sa svakim roditeljem i učenikom [jer je i roditelj postao učenik!] te nadmašuje realno radno vrijeme jednoga učitelja i ono što se zapravo vrednuje tzv. plaćom.   

Učenici će, koliko im njihove mogućnosti, sposobnosti, želje i znanja dopuštaju, uzeti baš onoliko koliko im treba od svih nas i završiti ovu neobičnu školsku godinu u online okruženju.

Nakon što sam riješila problem povezivanja i objavljivanja sadržaja, na redu su bile i osobitosti ocjenjivanja [vrednovanja] gdje, naravno, ne teče sve tako glatko i uvijek postoje iznimke.

Kako vrednovati rad u online nastavi – u mom slučaju, dakle, online ispitima koje većina ne može otvoriti, za koje treba stabilna internetska mreža, koje treba vremenski ograničiti, prilagoditi prilagođenima. 

Zamolila sam roditelje da snimaju audio i vizualne zapise – čitanja tekstova, pričanja i pripovijedanja, prepričavanja i opisivanja, snimanja procesa izrade likovnoga rada, plesanja i pjevanja [tjeloglazbe], postupke objašnjavanja pisanoga množenja i dijeljenja i slične uratke koje izvode učenici jer slične sam slala i ja njima kao svoja objašnjenja i upute [u maksimalnom trajanju do tri minute jer u protivnome roditelji ga ne nalaze, odnosno ne mogu otvoriti].  Tada smo upotrebljavali osnovne jednostavne mogućnosti pametnih telefona. 

Pojedini učenici ne žele biti snimljeni, neki se srame, neki ljute, nekima nije njihovo vrijeme… Kako ću ja ocijeniti njihov rad? Objektivno?

Zapisom na koji roditelji nemaju utjecaj – govorne vježbe, pjevanje, ples, objašnjenje postupka pisanoga dijeljenja?  

Da, tu je ponovno potrebna čarobna riječ – komunikacija.

Razgovor s roditeljima. Razgovor s učenikom – video i audiopozivi. Nije lagano i nije plaćeno. Nije vremenski određeno, no sve to zaboravite kada čujete njihov glas i oni vaš te osjetite radost na njihovim licima, što se uopće vidite. Nikome nije lako. Trudite se. Vjerujte mi, uvijek će biti onih koji su tvrd orah, ali učiteljice se nikad ne predaju i ne odustaju.

Bore se i vrednuju napredak svojih učenika. Potiču ga i ohrabruju, a to nije mjerljivo ni jednom ocjenom.

Nastava na daljinu teška je jer nedostaje nam ono zorno, što prije mnogo stoljeća nisu mogle zamijeniti knjige, a danas ne može ni tehnologija, nedostaje nam i onaj ”oštri” učiteljičin glas i upute jer ”mama i tata to ne znaju tako objasniti”.  

Posebna je kategorija održavanje roditeljskoga sastanka u novim okolnostima. Organizirati sastanak s roditeljima preko Messengera  nije problematičan [oformi se grupa, uputi se poziv u određeno vrijeme, naravno], ali održavanje veze sa svima u isto vrijeme – nemoguća misija.

Drugi je problem, uz lošu internetsku vezu, bio okupiti roditelje u isto vrijeme [jednom ne odgovara ovo vrijeme, drugom ono …].

Odlučila sam se, ponovno, prilagoditi. U jednoj od objava naznačila sam teme sastanka: iznijela prijedloge o našemu radu, teškoće s kojima se susrećemo, ocjenjivanje i zaključivanje ocjena u ovakvim okolnostima…

Naravno, o svim tim temama popričala sam sa svakim roditeljem individualno – nazvavši svakoga od njih videopozivom u dogovoreno vrijeme [u 9.30, u 10.15, u 21 sat,…] u skladu s pozivom i podsjetnikom u privatnoj poruci upućenoj svakome od njih – razgovori su uglavnom trajali najmanje sat vremena [koliko ono imam učenika?]. Nisam zaboravila ni na svoje učenike, uglavnom su se radovali svakoj mojoj zvučnoj poruci i strpljivo čekali uz mobitele da ih nazovem.    

Poštovanje zaslužuju moji učenici koji su usvajali tolike količine sadržaja u kratko vrijeme kao i njihovi roditelji koji su uspješno surađivali i komunicirali sa mnom sve ove dane kako bismo ostvarili sve one ishode koji su propisani programima u ovoj neobičnoj školskoj godini.

 Ipak, nije zanemarivo da smo svi mi sudionici [učitelji, učenici, roditelji …] ovoga obrazovnoga procesa osjetili i sve više osjećamo i umor i zasićenje ovim i ovakvim načinima rada i njegova vrednovanja.

Učiteljica sam razredne nastave i doktorica znanosti, a pokušala sam vam samo dočarati svoj rad u proteklim dvama mjesecima i uključivanje svojih učenika u sve aktivnosti koje bi inače radili u školi.

To je onaj rad koji nitko ne vidi, ne poznaje, ne vrednuje, ne nagrađuje, ne prepoznaje i ne plaća, ali se zato umanjuje i omalovažava, potplaćuje i zaboravlja. Ipak, vještina je hrvatskoga učitelja takva da uspijeva u svemu i vjerujem da se jedan dio vas susreo s istim poteškoćama kao i ja, a snašao se na svoj način u – školi za život.

■  Piše: Alojzija TVORIĆ KUČKO, učiteljica sam razredne nastave i Hrvatskoga jezika te doktorica kroatistike ■  Područna škola Poljana , II. OŠ Vrbovec ■  Radim već 15-ak godina u nastavi, trenutno sam učiteljica razredne nastave u kombiniranom odjeljenju u Područnoj školi Poljana (II. OŠ Vrbovec). Autorica sam različitih stručnih i znanstvenih radova. Ispitani sam vatrogasc te vatrogasac I. klase, certificirani medijator i voditelj EU – projekata. Dobitnica sam nekoliko priznanja  (”Stjepan Cipek” za 2016. g.). U slobodno vrijeme vježbam, sviram glasovir, vodim konferanse te lektoriram različite knjige i radove. ■   

IZ DNEVNIKA NA DALJINU JEDNE UČITELJICE [1.] Škola na daljinu – u maloj sredini